Cijeli niz angažiranih kolekcionara i ljubitelja umjetnosti odlučio je 1995. u njemačkom glavnom gradu pokrenuti Bienale. Umjetnici i kustosi jedva su dočekali ovu inicijativu vidjevši je kao priliku za manje etablirane mlade umjetnike. Publika je na to odgovorila velikim interesom. Nakon toga, naravno, uslijedila je i financijska podrška sponzora.

Posjetitelji lunjaju po gradu

"Nema nikakve hijerarhije među umjetnicima. Više smo se bavili time kakav odnos mogu umjetnici stvoriti međusobno. Prije svega jer smo htjeli pozvati umjetnička djela, a ne umjetnike. Kakva pitanja postavljaju odnosno koje puteve istražuju. Bez obzira na to radilo se o povijesti, dnevnopolitičkom životu ili bilo kojoj drugoj vrsti problema ili ideje koju doživljavamo kao prijetnju. To se uvijek provlači kroz Bienale." Tako govori Amerikanka Elena Filipovic, jedna od oraganizatorica Biennala.

Organizatori su pozvali ukupno 50 umjetnika iz raznih europskih zemalja uključujući Hrvatsku, te iz Amerike, Izraela, Koreje, Kine i Meksika. Umjetničke instalacije bile su koncipirane upravo za mjesta na kojima su prikazivana. Radi se o najrazličitijim lokacijama, razbacanim po širem središtu grada. Ljubitelji umjetnosti primorani su lunjati uokolo. Od "Kunstwerken - Instituta za suvremenu umjetnost" smještenog u nekadašnjoj tvornici margarina u bivšem istočnom Berlinu, do arhitektonskog ponosa zapadnog Berlina - Nacionalne galerije Miesa van der Rohesa.

Bauhaus i bakine zavjese

Za svakog kustosa je prizemlje ove zgrade, svo providno i u staklu, bez poprečnih zidova i koje se neprimjetno prožima s vanjskih prostorom, veliki izazov. Organizatori Biennala rješili su problem s humorom. Odmah iza ulaznih vrata umjetnica Paola Pivi sa svojim paravanom sastavljenim od križića koji svjetlucaju u bojama starih crkvenih prozora, podsjeća na sakralni karakter ove zgrade. Gabriel Kuri posjetitelje poziva da svoje ogrtače odlože po njegovim skulpturama. Ulrike Mohr poziva da se stabla koja je spasila s krova Palače Republike, posade na krovu Nacionalne galerije. A cijeli niz umjetnika pokazuje kako ova minimalistička gradnja može sasvm dobro harmonirati s raskošnim zavjesama i tapetama punim ukrasa.

Hostese sa Zagrebačkog velesajma

Hrvatski umjetnik David Maljković na Biennalu je predstavio video-instalaciju s kolažima "Lost Memories from These Days" iz 2006, koju je smjestio u stari talijanski paviljon na Zagrebačkom velesajmu. On u insceniranju podsjeća na šezdesete godine i tadašnje automobilske prezentacije, dovevši istovremeno hostese s današnjih sajmova automobila.

Na kraju, kakva bi poruka Berlinskog Biennala trebla biti? Krhkost je zaprvo oblik iskrenosti. Nema velikih izjava. Umjesto toga priznanje: Ne znam što dolazi. A to je vrlo iskren opis trenutačnog stanja u umjetničkoj grani.