DW: Gospodine Krichbaum, u srpskim medijima se mnogo piše o posjetu kancelarke Angele Merkel Beogradu i Prištini početkom srpnja. Možete li potvrditi da će se taj posjet dogoditi?

Gunther Krichbaum: Mislim da je to u planu Kancelarskog ureda, ali ne mogu govoriti u ime Savezne vlade. U svakom slučaju je predviđeno da kancelarka posjeti Srbiju.

Srpsku vladu vjerojatno najviše interesira donosi li Merkelova u Beograd konkretan datum kada bi mogli početi pregovori Europske unije i Srbije o pojedinim poglavljima. Jer, srpski političari često navode da su uradili sve što je do njih i da ne znaju što ta Europa čeka.

Ne radi se o donošenju datuma za pregovore, već o tome da prije toga treba ispuniti sve uvjete – što se do danas nije dogodilo. Treba voditi računa da ovdje ne stvorimo lažan dojam. Već je sigurno da želimo početi pregovore poglavljima 23, 24 odnosno 35, dakle onima koja se tiču pravne države i onim u koje su smješteni dobrosusjedski odnosi gdje je u fokusu Kosovo. A tu ima još posla. Kada se radi o poglavljima 23 i 24, dostavljeni su akcijski planovi koje sada razmatra Europska komisija. Iz dosadašnjeg iskustva proširenja EU-a znamo da takvi planovi mogu nekoliko puta biti vraćeni na doradu, u slučaju da Komisija smatra da plan nije dovoljno dobar. Kod poglavlja 35 također ima otvorenih točaka, ali sam optimist jer se mnogo stvari – recimo na području telekomunikacija i energetike – odvija u dobrom smjeru. Ali ostaje, recimo, pitanje slobode kretanja na mostu u Mitrovici ili status Zajednice srpskih općina – a u tim pitanjima stvari ni izbliza ne stoje onako kako je Komisija tražila kako bi se počelo s poglavljem 35. Zato je u rukama Srbije to kada ćemo početi s pregovorima. Počet ćemo čim budu dostavljeni rezultati i ispunjeni uvjeti.

Ali stvar leži i u rukama Prištine, posebno što se tiče Zajednice srpskih općina koju spominjete. Političari u Beogradu često tvrde da se Srbiju kažnjava zbog inertnosti kosovske vlade.

Ta slika, u najmanju ruku, nije potpuna. Jer radi se i o objavljivanju tokova novca, transparentnosti financija, a tu se Srbija pita. Nije od pomoći ni retorika srpskog predsjednika koji tvrdi da Kosovo jest i ostaje integralni dio Srbije. To ne doprinosi nastavku pregovaračkog procesa.

Angela Merkel je u jedinom posjetu Srbiji boravila 2011. i jasno se moglo vidjeti koliko je ljuta bila na konferenciji za medije s tadašnjim predsjednikom Tadićem. On, naime, nije htio ukinuti paralelne strukture na Kosovu. Je li u tom smislu premijer Vučić „uzorni đak Europe“, kako ga često naziva i njemački tisak?

Mora se svakako prepoznati da je cilj premijera Vučića uvesti zemlju u Europsku uniju. On aktivno radi na tome. Pomoglo bi ukoliko taj konstruktivni put ne bi bio stalno ometan istupima srpskog predsjednika. Vučićev napor treba podržati i vjerujem da je upravo zato od srpskog stanovništva dobio izuzetnu podršku na izborima. To bi trebalo ohrabriti srpsku vladu da dalje korača k Europi. Potrebno je još mnogo reformi, ali tu se mora reći da sve reforme koje su provedene i koje tek dolaze nisu usluga Parizu, Bruxellesu ili Berlinu nego su za dobrobit vlastitog stanovništva i, prije svega, mlađih generacija. Jer oni žele Srbiju u središtu Europe, sa svim šansama i perspektivama koje otvara Europska unija.

Ipak na unutarnjem području Vučić vlada sve više autoritarno, sloboda tiska praktično ne postoji, oporba je marginalizirana i svakodnevno proganjana… Registrira li se to uopće u Berlinu ili Vučić uživa neku vrstu bonusa zbog suradnje u pogledu Kosova?

Ne mislim da se radi o bonusu zbog Kosova. Što se tiče slobode tiska, svakako pratimo izvještaje međunarodnih nevladinih organizacija, Transparency internationala ili Reportera bez granica. Upravo je ta organizacija u posljednjem izvještaju primijetila napretke u pogledu slobode medija. Nema sumnje da je sloboda medija nužna, bez nje nema slobode mišljenja, a bez toga nema demokracije. Tko hoće ući u EU mora na tom polju demonstrirati europske principe.

Vi ste u jednom intervjuu još prije tri godine rekli da bi Srbija, prije ulaska u EU, morala priznati nezavisnost Kosova. Zbog toga ste osobno – baš kao i pokojni Andreas Schockenhoff – od dijela srpskih analitičara označeni kao ucjenjivač. Ostajete li pri tom stajalištu?

Ne znam na koji citat mislite, ali ja najbolje znam što sam rekao…

Govorili ste o tome da Europskoj uniji ne treba još jedan Cipar.

To se odnosilo na izjavu bivšeg ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića koji je rekao da je Europa uspjela podnijeti Cipar kao članicu. Tada sam rekao da sigurno ne želimo drugi Cipar u EU-u. Problemi se moraju riješiti prije pristupanja. Što se tiče nezavisnosti Kosova, i sam znam da se radi o dugoročnom procesu normalizacije. Moramo se sjetiti da je i u Njemačkoj dugo trajalo dok građani nisu prihvatili gubitak istočnih dijelova zemlje. Znam da se ni u slučaju Srbije tako nešto neće dogoditi preko noći. Ali sadašnja realnost mora se prihvatiti, naime da je Kosovo do danas priznalo više od sto država u svijetu, ali i da jedan broj država EU-a tu nezavisnost nije priznao – i to primamo k znanju. Ovdje, u Europskoj uniji, možemo živjeti u miru i slobodi jedino ako prihvaćamo samo zemlje koje ne uvoze konflikte. Zato sam i rekao da u EU-u ne može biti drugog Cipra.

Kancelarka bi trebala posjetiti i Kosovo, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Je li to svojevrsna zapadna ofenziva šarma na Balkanu, s obzirom na pokušaje Rusije da u toj regiji pojača svoj utjecaj? Jer ne radi se samo o Srbiji, mnogi događaje u Makedoniji ili Republici Srpskoj povezuju s borbom Zapada i Istoka.

Najprije, normalno je da savezna kancelarka redovito posjećuje europske partnere, što one iz EU-a, što one izvan EU-a. Mislim da je to dobar znak razumijevanja naroda i međunarodnih veza koje Njemačka gaji. Kada se radi o ruskom utjecaju, mislim da svaka zemlja treba sama odlučiti što želi i sagledati tko joj kakve perspektive nudi. Naravno, to ne mora biti odluka „ili-ili“, već može postojati i jedno „i“. Ali vrijednosti koje mi u EU-u zastupamo su vidno drugačije od onih koje zastupa Rusija i vlast gospodina Putina. U prilici smo da to vidimo u Ukrajini gdje je Krim protupravno anektiran i sve do sada traje ratni konflikt na istoku Ukrajine. Upravo Rusija tamo potkopava dogovor iz Minska o prekidu vatre što je neprihvatljivo.

Spomenuli ste perspektive koje nudi Europa, no one svakako nisu ekspresne. Junckerova administracija je od početka isključila mogućnost proširenja EU-a u idućih pet godina.

To vidim drugačije od Vas jer, realno gledano, u idućih pet godina neće biti pristupanja EU-u. Nijedna zemlja-kandidat neće biti spremna do 2019., to važi za sve države s kojima trenutno vodimo pristupne pregovore. U tim zemljama bi fokus trebao biti na tome da se u EU uđe dobro pripremljen. Jer neće poteći med i mlijeko onog momenta kad netko uđe u EU, već je zemlja tamo izložena i pritisku tržišne konkurencije i zato je mnogo smislenije da Uniji pristupe zaista spremne zemlje.

Ipak, je li EU pomalo promijenio svoju taktiku na Balkanu? Na primjeru BiH vidimo da je stupio na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju iako tamošnji političari nisu otklonili diskriminatorske odredbe ustava što je ranije bio zahtjev Bruxellesa. Dakle, je li zbog geopolitičkog sukoba s Rusijom sada strategija da se zemlje brže guraju prema EU-u čak i kada nisu zrele?

Ni u kojem slučaju. Bosna je svakako poseban slučaj. Tamo nam treba Dayton 2, a realnost nije baš ohrabrujuća. Naprotiv, nitko ne bi trebao razmišljati u kategorijama datuma i termina i to posebno važi za Srbiju. Znam da se u Srbiji politizira pitanje kada će se početi s pregovorima o poglavljima, ali – mjereno prema vječnosti – to je potpuno nevažno. Kada biste danas napravili anketu u Češkoj, Slovačkoj ili Rumunjskoj, nitko ne bi znao kada su počeli pregovori s EU-om, ali svatko bi znao kada je njegova zemlja pristupila Uniji. To se na kraju računa i zato u pregovore treba ući dobro pripremljen.

Gunther Krichbaum, rođen 1964., je političar Kršćansko-demokratske unije i zastupnik u Bundestagu od 2002. godine. U ovom sazivu parlamenta vodi Odbor za europske poslove.