Sedam desetljeća od pobune u Istočnoj Njemačkoj danas se Ukrajina bori za svoju slobodu. Onda je bio Hladni rat, danas je rat sasvim vruć. Okolnosti su različite, ali je želja ljudi za slobodom ista.
Pobuna naroda u DDR-u 17. lipnja 1953.Foto: AP Photo/picture alliance
Oglas
Kakve veze ima agresija Rusije na Ukrajinu s propalom pobunom u komunističkoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) koja je počela 17. lipnja 1953. godine? Na prvi pogled ta dva događaja nemaju dodirnih točaka.
Ali se s odmakom ispod svih razlika i povijesnih okolnosti mogu nazrijeti slični motivi. Kako na strani tlačitelja, tako i na strani ljudi koji se bore za slobodu i neovisnost.
Poslije Drugog svjetskog rata su na globalnoj razini niknula dva tabora: kapitalističke demokracije i komunističke diktature. Na njihovom čelu: supersile Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. One su zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom upravo pobijedile nacističku Njemačku.
Moskva – stari i novi centar moći
No nakon vojnog uspjeha ta alijansa skovana iz nužde da se suprotstavi Adolfu Hitleru se raspala. Sovjeti su proširili svoju zonu utjecaja na veliki dio Europe, uključujući i DDR.
Građani DDR-a zahtijevali su slobodne izboreFoto: akg-images/picture-alliance
U to vrijeme se etablirao pojam „Hladnog rata". To se odnosilo na napet odnos između SAD-a i SSSR-a i zemalja koje su ih podržavale. Politički i ideološki jaz u Europi protezao se točno kroz Njemačku i Berlin.
Tu su se najbolje vidjele posljedice duela koji se vodio naoružavanjem i prijetnjama: dok se Zapadna Njemačka uz tržišno gospodarstvo brzo materijalno oporavila od posljedica rata, planska privreda u Istočnoj Njemačkoj vodila je nestašicama od kojih su mnogi građani bježali na Zapad.
Sovjetski tenkovi su okončali san o slobodi
Sve je eskaliralo u lipnju 1953. godine. Nakon mjestimičnih prosvjeda zbog sve lošije gospodarske situacije, frustracija se izlila širom DDR-a. Procjenjuje se da se oko milijun ljudi uključilo u pobunu, zahtijevani su slobodni izbori i ujedinjenje Njemačke. Ali taj krik za slobodom zamro je bez uspjeha.
Vlastodršci iz Moskve su tenkovima ugušili pobunu. Preko stotinu ljudi stradalo je u uličnim obračunima ili je potom osuđeno na smrt. Mnogi su bili osuđeni na višegodišnju robiju.
Slične sudbine su doživjeli i slobodarski pokreti u Mađarskoj (1956.), Čehoslovačkoj (1968.) i Poljskoj (1980.). Propadali su svi pokušaji da se oslobodi iz ralja Moskve.
Hladnoratovska podjela Njemačke, Berlina i Europe
Nova hrabrost kod ljudi u Istočnom bloku pojavila se tek s politikom moskovskog reformista Mihaila Gorbačova. U Njemačkoj je mirna revolucija 1989. dovela do pada Berlinskog zida i ujedinjenja godinu dana kasnije.
Kraj je došao i Sovjetskom Savezu, osnovanom 1917. godine. Među petnaest neovisnih država koje su tada nastale bila je i Ukrajina.
Zemlja, dakle, kojoj današnji ruski vlastodržac odriče pravo na postojanje te je zato pokrenuo napad na nju u veljači prošle godine, kršeći međunarodno pravo. Još 2014. je anektiran ukrajinski poluotok Krim, skoro bez ispaljenog metka, ali također protupravno.
Duel kapitalizma i socijalizma
Prije sedam desetljeća su se zapadne demokracije pod vodstvom SAD-a ustezale da podrže narodnu pobunu u DDR-u. Prevelik je bio strah od Trećeg svjetskog rata koji bi se vodio atomskim oružjem. Slično i danas brine mnoge, nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Pa opet su se mnoge države i NATO odlučili podržati Ukrajinu koja se bori za slobodu i neovisnost – vojno, isporukama oružja, ali i politički, perspektivom članstva u EU-u. I jedno i drugo daje izgled za bolju budućnost, ali nju nitko ne može jamčiti.
Kad su u lipnju 1953. godine ljudi u Istočnoj Njemačkoj ustali protiv svoje vlasti i istovremeno protiv sovjetskih okupatora, Zapadna Njemačka je ostala samo na moralnoj podršci. Geopolitički tada i nije bilo drugih opcija. Moć odlučivanja bila je u Washingtonu i Moskvi.
Raspad Sovjetskog Saveza
Duel kapitalizma i komunizma zasnivao se na takozvanoj ravnoteži užasa – obje strane su znale da bi obje bile sasvim uništene u eventualnom nuklearnom sukobu, te ga zato nisu ni započinjale. To je situacija vojnog pata u kojoj nijedna strana nema realne izgleda za pobjedu.
Bez hrabrosti nema ni slobode
Postoje različita viđenja je li danas drukčije, u drugoj godini rata u Ukrajini. Pa opet, zapadna zajednica država nije oklijevala ni trena da oružjem podrži Ukrajinu u oslobodilačkoj borbi protiv agresora, kao i da organizira prihvat izbjeglica.
Pretpostavke su doduše drukčije nego u doba kad je Europa politički i gospodarski bila podijeljena na Istok i Zapad. Komunističke diktature su prošlost. Desetljećima poslije suzbijenih pobuna u Istočnoj Njemačkoj i drugim zemljama te su diktature prevladane mirnim putem uz pomoć slobodoljubivih ljudi.
No pobuna iz lipnja 1953., unatoč neuspjehu, ima važno mjesto u povijesti kao uzor za kasnije pokušaje da se postane ili ostane slobodan i neovisan. Sedamdeset godina kasnije se ujedinjena Njemačka, uz brojne manifestacije i izložbe, sjeća tragičnog kraja pobune, ali prije svega hrabrosti ljudi.
Logično je pri tome gledati na Ukrajinu, gdje upravo traje borba za slobodu.
Pobuna protiv DDR-ovog režima
Prije 60 godina po cijelom su DDR-u ljudi izašli na ulice kako bi javno iskazali svoj bijes na račun režima. A onda su došli Sovjeti. 17. lipnja 1953. ušao je u povijest kao narodni ustanak.
Foto: picture-alliance/ dpa/dpaweb
Otpor za slobodu
Štrajkovi, demonstracije, čisti bijes: u narodnom ustanku 17. lipnja 1953., izbile su na vidjelo sve frustracije građana DDR-a njihovom jednopartijskom državom. Ali sovjetske su snage pobunu ugušile. Sad je postalo jasno, i to ne samo Nijemcima: Sovjetski Savez u svojoj interesnoj sferi neće trpiti nikakav otpor.
Foto: Getty Images
Izgradnja socijalizma
Zbog čega su građani bili toliko ljuti na političko vodstvo? Jedan od razloga je bila spora "izgradnja socijalizma", kako se to nazivalo u DDR-u. Komunistička stranka SED pod vodstvom Waltera Ulbrichta (sprijeda lijevo) je u lipnju 1952. odlučila povećati proizvodnju. Tako je državno vodstvo htjelo poboljšati uvjete života u DDR-u. No, ova računica je propala.
Nakon nacionalizacije velikih poljoprivrednih poduzeća, došlo je do nestašice hrane. Životni uvijeti u DDR-u općenito su se pogoršali. Zbog toga je vlada podigla radne norme. Ljudi su morali još više i teže raditi. Većina građana to je doživjela kao prijetnju: bojali su se da će lošije vijesti tek uslijediti.
Ali onda je došlo do promjene politike. Nakon smrti sovjtskog diktatora Staljina, vlast je u Moskvi preuzela skupina okupljena oko Nikite Hruščova. Ona je državnom vrhu DDR-a savjetovala da povuče dosadašnje mjere. U DDR-u je najavljen "Novi kurs". Početkom lipnja 1953. istočnonemačko je vodstvo svojim građanima najavilo poboljšanje životnih uvijeta. Ali, bilo je već kasno.
Foto: Getty Images
Graditelji Staljinove aleje
Ljudi nisu imali povjerenja u novi kurs. Početkom lipnja potreba za otporom je zahvatila cijeli DDR. 16. lipnja je jedan novinski članak potaknuo ljude na ustanak. U njemu je opravdavano baš omraženo povišenje norme za 10 posto. Radnici s velikog gradilišta Staljinove aleje (današnje Aleje Karla Marxa) u Istočnom Berlinu spontano su počeli demonstrirati, tisuće građana im se potom pridružilo.
Foto: picture-alliance / akg-images
Ostavka vlade! Slobodni izbori!
Već ujutro 17. lipnja bilo je jasno da se više ne radi samo o radnim normama. Ostavka vlade, slobodni izbori, ponovno ujedinjenje Njemačke - zahtjevi su sad postali političke prirode. Stotine tisuća istočnih NIjemaca iskalilo je svoj bijes koji je dugo tinjao u njima. Među prosvjednicima nisu bili samo radnici. Tamo su bili pripadnici svih društvenih slojeva.
Foto: picture-alliance/ dpa/dpaweb
Prosvjedni val diljem zemlje
Manje je poznato da su se prosvjedi održali posvuda po DDR-u, ne samo u Istočnom Berlinu. U više od 700 gradova i mjesta ljudi su izašli na ulice, kao ovdje u Leipzigu. U nekim su gradovima pobunjenici čak oslobodili zatvorenike. Bilo je i zastrašujućih scena: u selu Rathenow u Brandenburgu bijesna je masa linčovala čovjeka za kog se pretpostavljalo da je policijski špijun.
Foto: picture-alliance/akg-images
Tenkovima na prosvjednike
I dok se vodstvo DDR-a sklonilo u sovjetskom Glavnom stožeru u berlinskoj četvrti Karlshorstu, Sovjeti su poslali svoju vojnu silu. Već ujutro 17. lipnja Istočnim Berlinom i drugim gradovima DDR-a valjale su se tenkovske gusjenice. Proglašeno je izvanredno stanje. Pali su pucnji. Poginulo je više od 50 ljudi. Navečer je zavladala grobna tišina.
Foto: picture-alliance/akg-images
Cijena vlasti
Svojom velikom intervencijom Moskva je vodstvu DDR-a okupljenom oko Ulbrichta, osigurala vlast. Nakon gušenja ustanka, uslijedile su kazne. Sovjetski prijeki sudovi sudili su demonstrantima. Bilo je čak i smaknuća. DDR-ovi državni organi sljedećih su tjedna uhitili 15.000 ljudi. Mnogi od njih su završili iz rešetaka.
Foto: picture alliance / Keystone
Državna propaganda
I dok su ustanici osuđivani, DDR-ovo je vodstvo počelo sastavljati vlastito tumačenje prirode ustanka od 17. lipnja. Prema njihovoj verziji, ustanak "zavedenih radnika" zapravo su vodili zapadni agenti. Na propagandnim slikama poput ove prikazivani su istočni Berlinčani kako se cvjetnim vijencima zahvaljuju sovjetskim vojnicima na intervenciji.
Savezna Republika Njemačka je pak u pobunjenicima vidjela borce za demokraciju. Tijekom jedne komemorativne svečanosti pred Gradskom vijećnicom Schöneberg u Zapadnom Berlinu, kancelar Konrad Adenauer je govorio o "mučenicima slobode". Već u kolovozu 1953. je 17. lipnja u Zapadnoj Njemačkoj službeno proglašen Danom njemačkog jedinstva i kao takav postao državnim praznikom.
Foto: picture-alliance/dpa
Čežnja za slobodom
17. lipnja 1953. je postalo jasno: Sovjetski Savez u svojoj interesnoj zoni neće trpiti nikakve demokratske pokrete. Istu su ovu pouku kasnije morale izvući i Mađarska, Čehoslovačka i Poljska. Ali želju za slobodom nije se dalo dugo zatirati. Svejedno, do pada Berlinskog zida i do ponovnog njemačkog ujedinjenja moralo je proći još 36 godina.
