Hartmut Janßen se pribojavao dana kada će svojim kćerkama morati reći istinu. Taj dan je došao 2014. U kinima je igrao film "U labirintu šutnje" o tzv. Auschwitz procesima.

Hartmut je nabavio kinokarte i pozvao je svoje kćerke na razgovor. "Ja sam sin jednog SS počinitelja", rekao im je tada kada su pričali o filmu. Još uvijek mu, kada govori o tom trenutku nešto zastane u grlu. Tada je strepio od reakcija kćerki. Ali one su ga zagrlile i rekla kako on s prošlošću svog oca, njihovog djeda, nema ništa. No otkrivanje ove prošlosti korak po korak je u dobroj mjeri promijenilo sliku koju je Hartmut gajio o sebi.

Auschwitz procesi

23. listopada 1964. U Frankfurtu je u toku bio drugi od nekoliko tzv. Auschwitz procesa kojim se pravno htjela raščistiti povijest Holokausta. Kao svjedok se pojavljuje 54-godišnji Kurt May, revizor po zanimanju i bivši bojnik SS-a. Od 1940. do 1942. je vodio jednu radnu skupinu u gospodarskom odjelu SS-a. Njegova radna grupa je nadgledala pogone u kojima su radili logoraši iz koncentracijskih logora. Hartmut sluša tonski zapis svjedočenja. Dobro poznati glas svog oca.

U trenutku dok je Kurt May u Frankfurtu svjedočio, Hartmutu je bilo 16 godina. Sa svojom majkom je živio u Hamburgu. Otac ga je sve rjeđe u to vrijeme posjećivao. Na jugu Njemačke gdje je živio imao je obitelj, suprugu i dvoje djece. Njih nije htio napustiti zbog ljubavnice i izvanbračnog sina u Hamburgu.

Jednog susreta se sjeća jako dobro. Vozili su se u automobilu i otac se Hartmutu hvalio kako je bio uz Hitlera kada je ovaj umarširao u Austriju i da je slavo s ostalim časnicima. "Tada to još nisam mogao kako treba vrednovati. Samo sam znao da Hitler ne znači ništa dobro", prisjeća se Hartmut.

No njegovo razočaranje u oca je bivalo sve veće. U jednom pismu je od njega tražio da mu točno opiše što je radio za vrijeme Trećeg Reicha i prijetio mu se da će prekinuti kontakt. No May nikada sinu nije poslao objašnjenje i njih dvojica se nikad više nisu vidjeli. Hartmut nije otputovao na njegov sprovod 1978.

Potraga za dokazima

No SS prošlost njegovog oca Hartmuta nije ostavljala na miru. Svojoj majci nije nikad o tomu pričao, tek nakon njezine smrti je počeo istraživati na vlastitu ruku.

Tek sa 65 je sudjelovao na jednom seminaru pod nazivom "Počinitelj u obitelji?" i istraživačkoj radionici u organiziciji spomen područja bivšeg koncentracijskog logora Neuengamme.

Tamo je sreo ljude koji su imali isti naum kao i on. Ovakvi seminari su rijetkost u Njemačkoj. U centru Neuengamme se održavaju već desetak godina i sve su popularniji. Svaki put se prijavi dvadesetak sudionika. "Sve češće su to unuci počinitelja" kaže voditelj spomen područja Oliver von Wrochem. Za to postoji razlog: sljedeća generacija prekida šutnju svojih roditelja koji se nisu mogli nositi s teškim teretom. U njemačkim obiteljima je to još uvijek velika tabu tema. "Mnogi znaju ništa ili vrlo malo o ulozi svojih rođaka tijekom nacionalsocijalizma", naglašava von Wrochem.

Mukotrpan proces

Arhivisti i povjesničari sudionicima seminara objašnjevaju gdje bi eventualno mogli doći do informacija i kako interpretirati različita vojnička odličja. Na seminaru govore i o osjećaju krivnje i unutarnjoj rastrzanosti. "Svi ovi razgovori su mi ulili hrabrost. Više se nisam osjećao tako usamljeno sa svojim problemima", govori Hartmut. No uvijek iznova je uzimao pauze. Jer mnogo toga je trebalo preraditi odjednom.

Gotovo svatko tko dolazi na seminar u Neuengamme se bori s nesigurnošću i problemima s lojalnošću. "U mnogim obiteljima se na njih gleda kritično, kao na nekog tko želi okaljati obiteljsku čast", objašnjava Karin Heddinga, terapeutica iz Hamburga koja sudjeluje u radu seminara. "U potrazi za istinom oni su često sami. Obitelj im okreće leđa".

Često ono što otkriju na njih same ostavi posljedice. Mnogi se žale na zdravstvene posljedice. "Kada se upuste u potragu, često ne znaju što ih očekuje. S vremenom primjećuju da ni podrška obitelji više nije tu i počinju dvojiti u svoje uvjerenje. To je za svakog od njih teško razdoblje kada im je potreban emocionalni odmak",  kaže ova terapeutica.

Krivnja bez kazne

Puzzle koje je godinama sastavljao Hartmut još uvijek ne prikazuje cijelu sliku. No jedno je jasno: Kurt May je aktivno podržavao nacionalsocijalistički ubilački aparat, On je odgovoran za iskorištavanje prisilnih radnika u koncentracijskim logorima i sudjelovao je u otimanju poduzeća koja su se nalazila u rukama Židova. Za svoje zločine nikad nije kažnjen.

Hartmutu Janßenu i ostalim sudionicima seminara nije toliko stalo do pitanja krivnje i kazne nego i o tomu kako učiti iz prošlosti. Za njih su sve aktivniji populizam i antisemitizam upozoravajući signali. "Važno je otvoreno govoriti o prošlosti i upozoravati", zaključuje Janßen.