Obiteljska kuća s nekoliko stanova u jednoj mirnoj berlinskoj četvrti. Ništa na fasadi ne odaje da se zapravo radi o sigurnoj ženskoj kući. Ovdje žene poput Melisse (ime promijenjeno) pronalaze zaštitu. Kako nam priča djelatnica ove socijalne ustanove Heike Ritterbusch, Melissa je preko nekoliko zemalja iz svoje domovine (koju također ne smijemo otkriti) stigla u Njemačku. U svakoj zemlji u kojoj se pokušala sakriti, njezin suprug ju je pronašao. U Berlinu je konačno završena njezina odiseja.

Težak povratak u stvarnost

Udruga Cocon, u čijoj nadležnosti se nalazi ova sigurna kuća, čini sve kako nepozvani ne bi otkrili adresu. Sa ženama koje traže utočište se prvo dogovara na drugom dijelu grada. I zatim ih se tajno dovodi ovdje. Žene svoj boravak ne smiju otkriti niti najbližoj rodbini. Jer u najvećem broju slučajeva su mučitelji i odgovorni za višegodišnje patnje osobe iz najuže obitelji. Ukoliko se, usprkos svim mjerama predostrožnosti, adresa otkrije, žene se smjesta prebacuju u neku drugu ustanovu. Melissa sa svojom kćerkom živi u jednostavnoj sobi, kupaonicu i kuhinju dijeli s ostalim ženama. Kuća pruža utočište za 53 osobe istodobno. Kroz kuću mjesečno prođe mnogo više ugroženih žena koje ovdje ostaju nekoliko dana i zatim ih se šalje dalje. Većina žena u zaštiti sigurne ženske kuće ostaje do tri mjeseca. Nakon toga se mnoge ipak vraćaju kućama jer je strah od samostalnog života veći od povratka mučitelju. Nekima ipak, uz pomoć posebnih programa, uspijeva korak u samostalnost. No to je teško ako se u obzir uzme činjenica da je dvije trećine žena u ovim ustanovama stranog porijekla. Mnoge od njih ne govore njemački.

40 godina ženskih kuća

Prva sigurna ženska kuća u Njemačkoj otvorena je prije točno 40 godina, 1. studenog, na obali berlinskog jezera Wannseea. Uslijedile su slične ustanove diljem tadašnje Zapadne Njemačke. Začetnice ove inicijative bile su razne organizacija za zaštitu prava žena. Počeci su bili povezani s mnogim peripetijama. "Mnoge sigurne ženske kuće su pokrenute bez financijske potpore države, djelomice u zaposjednutim objektima”, prisjeća se Stefanie Föhring iz Središnjeg informativnog ureda samostalnih ženskih kuća u Njemačkoj (ZIF). Gradske uprave su se borile protiv ovih ustanova jer, po njima, problem kućnog nasilja nije postojao. Problem se gurao pod tepih i tek zahvaljujući ženskim pokretima ova tema je prestala biti tabu tema.

Drastične razlike unutar Europe

No i dan danas se aktivistice bore kako bi financijski opstale. Samo u saveznoj pokrajini Schleswig-Holsteinu postoji zakon koji regulira financiranje. 352 sigurne kuće diljem Njemačke muku muče s financiranjem. A na europskoj razini je kućno nasilje još uvijek tabu. Prema jednoj EU-studiji, svaka treća žene između 16 i 85 godina je najmanje jednom u životu bila žrtva kućnog nasilja. U 42 posto slučajeva nastaju i fizičke ozlijede koje se mogu medicinski dokumentirati. Preko 20.000 žena godišnje u Njemačkoj potraži pomoć u jednoj od sigurnih ženskih kuća. Otprilike isti broj žena ostane bez zaštite jer nema dovoljno kapaciteta. Europska komisija zato preporuča da na svakih 7.500 stanovnica bude stvoreno jedno mjesto u sigurnoj kući. Unutar kontinenta je taj standard u nekim zemljama već odavno postignut, poput Nizozemske. A u nekim drugim dijelovima Europe poput Balkana postoji tek nekoliko sigurnih kuća za žene.

Melissa s početka priče se u međuvremenu, nakon godinu dana boravka u kući udruge Cocon, odvažila na prve korake u samostalnost. Bez znanja jezika neće joj biti lako, ali ono što želi je zaboraviti nemile događaje iz prošlosti. Što prije.