Antoniju (na naslovnoj fotografiji teksta) je rođendan. Napunio je 62 godine. Ovaj vitki muškarac u gumenim čizmama i s ružičastom bejzbolskom kapom na glavi, na nogama je od ranog jutra puneći jednu posudu za drugom s vodom i zalijevajući svoj vrt – salatu, rajčicu, luk. Njegov vrt se nalazi u gradiću Mantanzasu, na sjeveru Kube. Zelenu površinu, cesta odvaja od betonskog naselja socijalističkog tipa. Antonio je ovdje odrastao i nekoć s prijateljima iz susjedstva igrao bejzbol. No, kada je njegov otac preuzeo ovaj komad zemlje i pretvorio je u vrt, igri je došao kraj.

Danas se za vrt brine sam. Zemlja mu ne pripada, on je samo smije besplatno koristiti, jednako kao i vodu. Sjeme proizvodi sam – ionako ne zna, kako kaže, gdje bi ga i kako mogao nabaviti. Smjeme je na Kubi naime preskupo kao i umjetno gnojivo i razne vrste pesticida. Samim time, Antonio tako, htio ili ne htio, proizvodi bio povrće. Kao i tisuće drugih Kubanaca.

Zelena revolucija

Kolijevka ovakvih gradskih vrtova nalazi se zapravo u Havanni, glavnom gradu Kube, od Manzanasa udaljenom oko 100 kilometara. Tamo su ceste šire, kuće veće i vrtovi prostraniji – neki zauzimaju i do 10 hektara površine. Oni snabdijevaju grad rajčicom, grahom, slatkim krumpirom a turiste mangom i bananama. Ovi vrtovi su počeli “rasti” tijekom takozvanog specijalnog razdoblja (periode especiale), 1993. godine. Raspad Sovjetskog saveza doveo je naime i do sloma kubanske poljoprivrede. Iz bratskog SSSR-a, koji se raspao, nisu više dolazili strojevi, gnojivo a niti benzin. Nekadašnja proizvodnja se smanjila za polovicu. Velike poljoprivredne površine izvan gradova gotovo se više ni nisu obrađivale, no zato su se iz nužde, počele obrađivati površine u gradovima.

Ono što se danas u zapadnim metropolama označava pod pojmom 'urban gardening' na Kubi je posljedica teške situacije. Snabdijevanje stanovnika voćem i povrćem na ovaj način je još uvijek neophodno, budući da ovdašnja poljoprivreda još uvijek nije stala na svoje noge. Usprkos povoljnoj klimi, Kuba je jedna od najneproduktivnijih zemalja u regiji. Gospodarskim zadrugama još uvijek nedostaju poljoprivredni strojevi, gnojivo, sjeme kao i benzin. Zbog svega navedenog, Kuba mora uvoziti čak oko 70 posto hrane.

Međutim, i ova zemlja nešto ipak ima napretek – a to je duhan. Primjerice, ako od Havanne krenete u pravcu jugozapada, krajolik postaje sve brdovitiji i zeleniji. Ovdje ćete naići i na mjesto Vinales, okruženo poljima na kojima raste duhan.

Duhan iz Vinalesa

Na jednom od polja stoji natpis 'El Mulo' (krtica). Iz ovog imena, krije se Benito Camejo, najveći proizvođač duhana u Vinalesu. “2014. će biti dobra godina. U travnju je žetva - 50.000 biljaka će ove godine dati oko 3.000 kilograma listova duhana“, kaže on. Deset posto on će zadržati za sebe a 90 posto će moratu prodati državi i to po fiksnoj cijeni od 1.700 pezosa za 50 kg, što je nešto više od 50 eura. No, usprkos ovako maloj zaradi, on se ipak trudi proizvesti što kvalitetniji duhan. Naime, kako kaže, što je duhan kvalitetniji, utoliko se povećava novčani bonus.

Duhan je osim ruma, najveći izvozni hit Kube. U državnim tvornicama, on se prerađuje u cigare. One se pak sve više izvoze u Kinu ali veliki dio u Europu. To Kubi donosi devize a Benitu posjete turista, koji žele vidjeti proizvodnju kubanskih cigara na licu mjesta.

Tako je i danas. Bijeli autobus parkira se u dvorištu. Dvadesetak njemačkih gostiju ulazi u tvornicu i sa zanimanjem i čuđenjem prate kako Benito vješto savija duhan i pravi cigaru. Benitova supruga, turiste poslužuje kavom. I na kraju, tko želi, može ovdje ostaviti napojnicu. Ona je Benitu naravno itekako dobro došla budući da je riječ o konvertibilnim pezosima. Benito naime svoju mjesečnu plaću prima u kubanskim pezosima s kojima osim riže, šećera i tjestenine ne može kupiti ništa. Skupe dijelove strojeve koji su mu potrebni, može primjerice nabaviti samo za konvertibilni pezos i to naravno iz inozemstva.

Kubi neophodne refome

Kuba je naime još uvijek zemlja u kojoj postoje dvije paralelne valute. No, ovaj princip bi uskoro trebao biti ukinut. Raul Castro, brat oboljelog Fidela Castra, na Kubi želi provesti takozvanu “aktualizaciju”. Ovdje bi spadale i reforme poljoprivrede. Primjerice, oko dva milijuna hektara obradive površine trebale bi biti ponovno zasijane. Tako bi zemlja trebala postati neovisnija od uvoza koji godišnje guta 1,7 milijarde američkih dolara. Umjesto velikih državnih zadruga, poljoprivrednici bi se od sada smjeli druživati u male zadruge. Oni že ubuduće svoje proizvode moći prodavata hotelima i to direktno, bez posrednika. Mnogi od njih to još ne mogu realizirati jer im nedostaju osnovna znanja o proizvodnji kao i o prodaji.

Što se Antonija tiče, on se ne mora brinuti za prodaju svoje salate. On će svoje povrće stanovnicima iz susjedstva uvijek moži brzo prodati. Uređaj za zalijevanje ili navodnjavanje, kaže, olakšao bi mu život. Ali, previše je skup. Morao bi ga naručiti iz inozemstva i platiti naravno konvertibilnim pezosima do kojih nema pristup budući da prodaje „samo salatu“ a ne cigare. I toliko dugo dok se ova situacija ne promjeni, osim s vrtom, Antonio će za život morati zarađivati radeći kao noćni čuvar u jednom staračkom domu.