1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kuba: Kraj jedne ere

Astrid Prange
16. travnja 2021

Braća Castro su posljednje 62 godine pisala povijest Kube. Ovog vikenda se s öela partije povlači Raúl Castro. Usred pandemije socijalistički otok se odlučio za veliku generacijsku smjenu.

Braća Castro u travnju 2011.
Braća Castro u travnju 2011.Foto: picture alliance / dpa

Nakon više od 60 godina kraju se bliži „era Castro" – i to definitivno. Na kongresu Komunističke partije Kube (PCC) od 16. do 19. travnja u Havani Raúl Castro će se oprostiti od politike i povući s predsjedničke dužnosti PCC-a.

89-godišnji Castro je u kolovozu 2006., najprije privremeno, a onda od 2008. i trajno, preuzeo sve dužnosti koje je ranije obnašao njegov preminuli brat Fidel. Hoće li smjena generacija promijeniti kubansku politiku?

Iako bi 2021. u povijest mogla ući kao ključna godina za komunistički karipski otok, još uvijek se čini da je Kuba bez Castrovih jednostavno - nezamisliva. Kubanski revolucionari su pod vodstvom braće Castro 1. 1. 1959. zauzeli glavni grad Havanu i svrgnuli diktatora Fulgencia Batistu, kojeg je podržavao SAD.

Fulgencio Batista (1957.)Foto: Imago Images/Zuma/Keystone

"Socialismo tropical"

Raúl Castro je od samog početka bio (su)borac svoga brata za socijalističku Kubu. Revolucija ih je intenzivno povezala, i ideološki i politički. Te rezultirala doživotnom suradnjom. Raúl Castro je pritom uvijek bio u sjeni svog brata Fidela, ali je još od 1959. na dužnosti ministra revolucionarnih oružanih snaga itekako dao svoj doprinos modelu koji se naziva "socialismo tropical".

Upravo je Raúl Castro nakon revolucije forsirao približavanje Kube Sovjetskom Savezu. Moskva je već 1960. uspostavila diplomatske odnose s komunističkom karipskom zemljom. Nakon što je SAD u listopadu 1960. zabranio izvoz nafte na Kubu, odnosno uveo embargo na uvoz svih kubanskih proizvoda u SAD, Moskva se usred Hladnog rata pozicionirala kao najvažnija ekonomska i politička zaštitnica Kube. Usvajanjem embarga počela je američka trgovinska blokada protiv Kube, koja je na snazi do danas. Tadašnji predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower embargo je uveo kao osvetu za eksproprijaciju američkih agrarnih površina, banaka i rafinerija na Kubi – za koje Havana nije platila nikakvu odštetu.

Ono što je počelo kao zabrana izvoza nafte iz SAD-u, odnosno zabranom uvoza kubanskog šećera u SAD, u godinama koje su slijedile se sve više širilo i s vremenom znatno povećalo probleme s opskrbom na karipskom otoku.

Američki Kongres je 1992. postrožio embargo usvajanjem takozvanog "Cuban Democracy Acta". Taj je zakon precizirao da ni američke firme koje djeluju u trećim zemljama ne smiju trgovati s Kubom, odnosno propisao ukidanje većinu čarter-letova između Miamija i Havane.

Godinu dana kasnije Opća skupština Ujedinjenih naroda (UN) je s 88 glasova za i 57 suzdržanih, od SAD-a zatražila da konačno ukine embargo. Ali Washington nije htio popustiti. U studenom 2018. Opća skupština UN-a je ponovno podržala ukidanje sankcija. Ali umjesto da ih „izbriše”, američka administracija tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa se odlučila za dodatno postroženje sankcija protiv Kube. Trump ne samo da je uništio sve nade u skoro ukidanje embarga, već i optimizam oko mogućeg ponovnog približavanja dvije sukobljene strane.

Samo nekoliko godina prije toga sve je nekako izgledalo drugačije. Uz posredovanja pape Franje Raúl Castro i tadašnji šef Bijele kuće Barack Obama su se 2015. sastali i osobno te razmijenili mišljenja, bio je to susret u Panami. Nakon tog susreta ponovno su (20. 7. 2015.) uspostavljeni diplomatski odnosi između SAD-a i Kube.

Povijesni posjet Obame

Obama je 20. ožujka 2016. otputovao u službeni posjet Havani, kao prvi američki predsjednik u posljednjih 88 godina. Kubanci su ga oduševljeno dočekali. Obama je ublažio neke restrikcije vezane uz američki embargo – one koje je mogao ublažiti bez pristanka Kongresa. Olakšao je mogućnost putovanja američkih građana na Kubu i investicije američkih firmi na otoku. Osim toga je Kubu skinuo s američke liste takozvanih „država koje podržavaju terorizam”.

Susret Baracka Obame i Raúla Castra na KubiFoto: Miami Herald/TNS/ABACA/dpa/picture alliance

Stručnjaci za Kubu poput Berta Hoffmanna iz Giga-Instituta u Hamburgu već godinama upozoravaju na kontraproduktivne posljedice embarga. Po njegovom mišljenju sankcije su ustvari samo pomogle braći Castro da cementiraju vlast, obzirom da su autoritarni stil vladavine uvijek moglo „opravdavati” prijetećom opasnošću od strane SAD-a.

Blokada po mišljenju tih stručnjaka osim toga doprinosi činjenici da su američke firme izgubile jedno tržište u neposrednoj blizini SAD-a, tržište koje je „zauzela” konkurencija iz Rusije i Kine. Kineski koncern Huawei tako sudjeluje u izgradnji internetske infrastrukture na Kubi.

Nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, Kubi je prijetio ekonomski kolaps. BDP je između 1989. i 1992. opao za 50%, nestašica struje i problemi s opskrbom su postali svakodnevica. Tvornice su morale biti zatvorene. U tom „posebnom razdoblju“ braća Castro su bila prisiljena otvoriti privredu i privatnim inicijativama te dozvoliti takozvane slobodne seoske tržnice, na kojima su ljudi mogli kupovati i prodavati robu – tržnice su naime bile zabranjene od 1986.

U to vrijeme je Kubu posjetio i papa Ivan Pavao II. On je 21. siječnja 1998. sletio na Kubu. Susret poljskog antikomunista iz Vatikana s Fidelom Castrom bio je senzacija. Castro je pokušao pridobiti Papu kao saveznika u svojoj borbi protiv kapitalizma i premoćnog SAD-a te je bio spreman napraviti i neke ustupke.

Papa kao posrednik

I tako je kubanski "Comandante en Jefe" te uvjereni ateist uoči Papinog dolaska ponovno uveo božićne blagdane i oslobodio je stotine disidenata. Pozicija Katoličke crkve na Kubi je bila ojačana Papinim dolaskom, ona se s vremenom pozicionirala kao svojevrsni posrednik između vlasti i oporbe. Upravo je i sastanak Raúla Castra i Baracka Obama (uz posredovanje pape Franje) pokazao da veza između Vatikana i Havane funkcionira vrlo dobro. Tadašnji Obamin zamjenik, a današnji predsjednik SAD-a Joe Biden aktivno je podržavao ponovno približavanje između Washingtona i Havane. Kao katolik i simpatizer pape Franje, Biden je u više navrata citirao Papine pozicije o klimatskim promjenama i solidarnosti sa siromašnima i izbjeglicama.

Stručnjak za Kubu Günther Maihold iz njemačkog think-tanka Zaklade za znanost i politiku (SWP) očekuje da će Bidenova politika prema Kubi „imati odlučujući utjecaj na to koliko brzo i u kojem obliku će se dogoditi tranzicija na Kubi nakon povlačenja Raúla Castra".

Biden u svakom slučaju želi okončati jedan projekt svog prethodnika Obame: a to je zatvaranje spornog zatvora Guantánamo. On je otvoren 2002. – u okviru američke mornaričke baze u uvali Guantánamo. To je područje kubanska država 1903. „iznajmila” SAD-u, Havana taj ugovor smatra ništavnim. U ovom trenutku u logoru je zatočeno oko 40 ljudi. Za njegovo zatvaranje Bidenu je potrebna podrška Kongresa.

HavanaFoto: Adalberto Roque/AFP/Getty Images

I dok je u SAD-u u Bijelu kuću uselio iskusni i dobro poznati Biden, Kuba se nalazi pred velikom smjenom generacija. Novi šef Komunističke partije, koji će biti izabran na kongresu PCC-a u idućim danima, nakon više od šest desetljeće neće se zvati Castro. Socijalistički otok usred pandemije i monetarne reforme mora pronaći i put u vlastitu budućnost. I pritom obraniti jednu od najvažnijih (i u svijetu najpriznatijih) stečevina revolucije – kubanski zdravstveni sustav. Zdravstvena skrb na Kubi je dovela do toga da je ta zemlja po svim medicinskim pokazateljima u istom rangu s bogatim industrijskim zemljama. Kubanski liječnici i medicinsko osoblje trenutno su aktivni diljem svijeta – u borbi protiv koronavirusa i drugih epidemija.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preskoči sljedeće područje Više o ovoj temi