Više od četiri desetljeća je sloboda putovanja stanovnika Kube bila vrlo ograničena. Kako bi mogli otputovati u inozemstvo Kubancima nije bilo potrebno samo jamstvo, pismeni poziv iz određene države već i dozvola izlaska iz zemlje od strane kubanskih vlasti. Pri tome je najčešće bilo odlučujuće pitanje u kolikoj mjeri netko slijedi političke smjernice vlade ili im se pak protivi. No, otkako je prije točno godinu dana, predsjednik Kube Raul Castro uveo reformu na polju migracije stanovništva, mnogo toga se promijenilo. Prema novom zakonu naime svaki građanin Kube koji posjeduje važeću putovnicu smije izaći i ponovno se vratiti u zemlju i to bez dugoročnih birokratskih procesa.

Ova je reforma ujedno oživila i odnose između Kube i SAD-a. Oživljavanje dijaloga je, moglo bi se reći, već odavno bilo prijeko potrebno. Politički sukob ove dvije zemlje utjecao je na masovni odlazak Kubanaca (više od četiri milijuna napustilo je zemlju, od toga polovica u SAD). Uz katastrofalnu političku i gospodarsku situaciju na Kubi, razlog za masovni bijeg s ovog otoka bila je i američka politika „suhih i mokrih stopala“. Riječ je naime bila o tome da su Amerikanci svakom Kubancu koji se uspio domoći američkog tla, davali azil – no, oni koji su bili uhićeni na vodi, odnosno, na moru, azil nisu mogli dobiti. Osim toga, svaki Kubanac koji je uspio ostati u SAD-u godinu dana, mogao je dobiti i stalnu boravišnu dozvolu. „Toliko dugo dok će postojati ovakva pravila, mi nećemo moći spriječiti ilegalni odlazak iz zemlje kao ni krijumčarenje ljudima“, moglo se godinama čuti iz Havane.

No, sada se vremena, kako se čini, ipak polako mijenjaju. Trenutno Washington i Havana razgovaraju o najprječim problemima, gospodarskim i socijalnim promjenama koje se na ovom karipskom otoku događaju vrlo sporo zbog čega mladi još uvijek masovno napuštaju Kubu.

Odlaze u SAD, Panamu, Španjolsku

Brojke kubanskog Ureda za useljavanje i iseljavanje pokazuju da je 2013. godine oko 185.000 Kubanaca napustilo zemlju. To je tri puta više nego 2012. Većina je otišla u SAD, u Španjolsku, Panamu, Meksiko i Ecuador ali i u Francusku, Italiju i Njemačku. Prema službenim podacima, više od polovice se do 30.studenog 2013. godine još uvijek nije vratilo u domovinu.

Međutim, usprkos tome, za razliku od prijašnje prakse, nisu upisani kao – iseljenici. Novi zakon Kubancima dozvoljava boravak u inozemstvu do dvije godine bez da u tom vremenu gube svoja prava. Međutim, da se situacija ipak po mnogo čemu na Kubi mijenja, primjećuje se i u suprotnim pojavama. Više od 3.000 Kubanaca koji su neko ili duže vrijeme živjeli izvan zemlje, postavili su zahtjeve za dozvolu povratka, odnosno, ponovnog useljavanja na ovaj otok.

No, usprkos ovom novom zakonu i reformama, Kubanci ipak ne mogu samo tako, bez ikakvih problema otputovati izvan granice. Novac potreban za putovnicu i sve ostale dokumente kao i avionske karte, stanovnik zemlje u kojoj prosječna minimalna plaća iznosi 15 eura ne može samo tako sakupiti. A ukoliko i uspije zaraditi dovoljno novca, postavlja se pitanje kamo uopće može otputovati. Većina zemalja naime prema Kubi primjenjuje vrlo oštri vizni režim. U svega 34 zemlje (uglavnom siromašne države Afrike i Azije) Kubanci mogu ući bez ikakvih viza.

Mladi najviše profitiraju

Međunarodna javnost pohvalila je režim u Havani zbog uvođenja spomenutih reformi budući da one imaju utjecaja i na poštivanje ljudskih prava. Ova nova sloboda kretanja omogućila je i mnogim protivnicima režima da napuste zemlju i izvan granica informiraju o situaciji na Kubi. Među njima su čak i aktivistice organizacije za ljudska prava „Žene u bijelom“ kojima je vlada do nedavno zabranjivala napuštanje zemlje.

„Posebno za mlade Kubance sloboda putovanja može ulijevati nadu. Oni tako mogu ili ostati na Kubi ili otići negdje drugdje, već prema tome, gdje misle da bi si mogli izgraditi budućnost. No, za generaciju njihovih roditelja, djedova i baka je situacija već teža. Oni će si teško moći priuštiti put i time iskusiti malo slobode. Oni si na koncu postavljaju i pitanja – Kamo da odemo? Od čega ćemo živjeti? I kako da se uopće snađu s 45, 50 ili 60 godina u svijetu u kojem vlada kriza?“, pita se kubanski književnik Leonardo Padura u svojoj kolumni.