Merita Sali, njen muž Hysret, blizanci Ejup i Edona, sin Edon i trogodišnja Jehona su se dugo nećkali što da učine: ostati ili se vratiti na Kosovo? U Njemačkoj su bili nepoželjni jer se smatralo kako su 2014. ilegalno došli, svi zahtjevi za dodjelu dozvole boravka su odbijeni. U ožujku im je došla konačna odbijenica i zahtjev da napuste zemlju. Neko vrijeme su onda pristali dragovoljno se vratiti, tako će barem dobiti nekakvu novčanu pomoć.

Ali kamo? Što će na Kosovu? Obitelj Sali je povukla pristanak, ali Meriti je bilo svega dosta: sredinom srpnja progutala je čitavu kutiju, gotovo 20 tableta psihofarmaka Mirtazapina jer više ne želi živjeti. Odvezena je na intenzivni odjel bolnice u Wormsu, život joj je spašen, ali ne i sudbina njene obitelji: već slijedeće noći dolaze po njenu obitelj i trpaju ih u avion za Kosovo. Majka u bolnici, ostatak obitelji u zemlji u kojoj nisu bili već četiri godine.

„Ovo još nisam doživio"

„Već šesnaest godina radim kao pomoćnik izbjeglica, ali takav nečovječan postupak još nisam doživio", priznaje Aleksandar Ceh, Hrvat koji je još za vrijeme Domovinskog rata došao u Njemačku i na svojoj koži okusio borbu s njemačkom birokracijom i uredima za strance. Za njega je slučaj obitelji Sali potpuno jasan: oni su Aškali, dakle pripadnici jedne od skupina Roma. Hysret Sali je dokazano zlostavljan na Kosovu odakle su pobjegli, a Merita Sali isto tako posve očito pati od psihičkih poteškoća.

Još u noći kada je ostatak obitelji deportiran na Kosovo Ceh je pokušao intervenirati i spriječiti progonstvo. Sve bezuspješno. Šalje liječnička svjedočanstva i sve moguće dokumente nadležnim tijelima – ništa ne pomaže. U trenutku kad Merita Sali izađe iz bolnice će i nju protjerati. Obitelj trenutno preživljava u jednoj kolibi, mala Jehona ima problema sa zdravljem jer ima urođenu srčanu manu.

Ali za njemačku birokraciju tu nema nikakve dvojbe: obitelj je ilegalno dospjela u Njemačku, a tu prvo nisu ni postavili zahtjev za azil nego su naveli zdravstvene teškoće kao razlog boravka. Zato su dobili status trpljenja, a nakon čitavog niza komisijskih nalaza je nadležna služba u pokrajini Rheinland Pfalz ove veljače odlučila da se te zdravstvene poteškoće mogu liječiti i na Kosovu, pa da nema prepreka njihovom protjerivanju.

„Politika želi brojke prognanih"

Obitelj je prvo pristala dragovoljno se vratiti, ali samo par dana prije leta za koji su već imali i avionske karte su povukli pristanak i preko odvjetnika su zatražili odgodu odluke o protjerivanju. Zahtjev je provjerila i komisija pokrajine za naročite slučajeve i odbila ga je.

Njihov odvjetnik je Martin Malcherek, koji je na prošlim izborima bio i kandidat stranke Ljevice za Mainz, to smatra i političkim pitanjem, baš kao što misli da je upravo politika „zaslužna" što je nadležni sud odbio zahtjev za odgodu progona. „Postoji politički pritisak da se pokaže koliko mnogo se ljudi prognalo i to onda dovodi do toga da se ne gleda diferencirano na pojedine slučajeve", misli Malcherek.

On to zna veoma dobro: proteklih godina je zastupao tridesetak obitelji izbjeglica i tu se stalno povisuju zahtjevi koji se postavljaju pred izbjeglice kako bi mogli ostati. Što je dakle ostalo od „kulture dobrodošlice" i Merkeličinog „Uspjet ćemo"? Odvjetnik odmahuje rukom: stvar je još mnogo gora. „Ti ljudi, Sinti, Roma i Aškali koji doista žive u teškim uvjetima, oni nikad nisu ni bili dobrodošli u ovu zemlju."

„Kako da ih liječim?"

Čak ni kada je riječ o medicinskim nalazima: psihoterapeutica Sibylle Merkel često mora objašnjavati kako nema nikakve veze s kancelarkom, makar joj se čini da bi možda jedino to pomoglo. Osobito nakon skandala u Bremenu i korupciji u tamošnjem Uredu za migracije BAMF je postalo još gore. Kaže kako nadležne službe više uopće ne prihvaćaju njezine potvrde, nego traže samo one od liječnika: „Liječnik može procijeniti fizičke bolesti, ali ne psihičke. To je naš posao." Povrh toga, sve joj je teže provesti čak i kratku terapiju s takvim osobama: ne samo da zdravstveno osiguranje ne želi platiti, nego se i takvi pacijenti boje uopće doći u njenu ordinaciju, strahujući da će ih tamo dočekati policija kako bi ih protjerali.

Obitelj Sali je svoju sudbinu čekala u mjestašcu Alzey. Tamošnji evangelički pastor Joachim Schuh je također angažiran u zbrinjavanju izbjeglica i kaže nam kako još nije čuo da je ured njegovog grada na tako brutalan način razdvojio jednu obitelj. On se nada da je to bio tek nesretni splet okolnosti i da se tako nešto „neće opet dogoditi dok sam ja ovdje pastor."

„Bit ću sretan i ako ostane kao što jest"

Odvjetnik Reinhard Kirpes iz Offenburga također upozorava kako se takvo razdvajanje obitelji protivi ne samo Ustavom zajamčenom posebnom statusu obitelji, nego i europskoj povelji o ljudskim pravima. I zapravo, ne čudi ga ni ovo što se dogodilo: „Obzirom na trenutnu politiku prema strancima, sve je postalo moguće. Prije 20 godina, još prije deset, u Njemačkoj se postupalo još mnogo humanije. Ali postupak se drastično pogoršao i to ne tek od kako je Horst Seehofer postao ministrom unutarnjih poslova."

A dobro zna i što obitelj Sali čeka na Kosovu, bio je tamo više puta. Nema više progona kakvih je bilo u devedesetima, „ali za određene skupine stanovništva kao što su Sinti, Roma ili onda i homoseksualne osobe, Kosovo sasvim sigurno nije sigurna zemlja". Ipak, šanse da oni dobiju dozvolu boravka u Njemačkoj graniče s – nulom.

Sve ih se paušalno smatra „ekonomskim izbjeglicama", a prošle godine je iz Kosova, Albanije i Crne Gore zatražilo azil 9.222 osobe – jedva desetina koliko ih je bilo 2015. Od svih njih, ostati ih smije 264. „Ljudi koji su došli nakon 31. kolovoza 2015., nemaju baš nikakvih šansi tu ostati. Radi se samo još o onima koji su došli prije toga", kaže odvjetnik.

Hoće li se nešto promijeniti u odnosu prema tim ljudima? Vlada u Berlinu konačno priprema novi zakon o useljavanju. Ali ovaj odvjetnik je pesimističan: „Biti ću sretan ako i ostane ovako kao što jest."