Kad muzičari kvarteta Dafne izlaze na pozornicu, u pravilu ih publika dočeka pljeskom. Ali kad su ovaj put izašli na pozornicu drevnog Teatra La Fenice, u najpoznatijoj opernoj kući Venecije sve je bilo tiho. No i u tišini prazne dvorane s više od 1000 mjesta glazbenici su se poklonili prije nego što su sjeli na svoja mjesta i počeli koncert. Violonistica Frederica Barbali se tome morala nasmiješiti, baš kao kad su se još jednom poklonili prije pauze, te na kraju koncerta koji je potrajao sat vremena. Jer sve to doista nije izgledalo uobičajeno.

Dok je kvartet svirao Beethovenov četvrti Violinski kvartet u C-molu op. 18 br. 2 i Borodinov drugi violinski kvartet u D-duru, pogled je lutao po dvorani operne kuće otvorene 1792. Nakon požara je obnovljena u kasnim devedesetima, a opet je otvorena 2003. To je dvorana koju je i Giuseppe Verdi koristio za mnoge svoje prve izvedbe, između ostalog i za La Traviatu. Tada je u ovoj dvorani izgledalo drugačije, publika se gurala u dvorani okićenoj pozlatom i teškim crvenim zavjesama, pet etaža loža su bile prepune svečano obučenih dama i gospode. Ali sad je baš sve prazno.

Ako publika ne može doći u dvoranu...

Usprkos tome je ovaj koncert vjerojatno pratilo više gledatelja nego što ih je Verdi ikad uspio okupiti: čitav koncert se prenosio u živo preko Twittera sa nedvosmislenim nazivom: #iorestoacasa (ja ostajem kod kuće). Na toj adresi Talijani javljaju o svom životu u zaštićenim zonama. To je oblik solidarnosti s ljudima koji su zaraženi koronavirusom. Još dok koncert traje, neki na mreži komentiraju njihov nastup, kojima pak drugi – baš kao da su u dvorani – srdito poručuju da šute dok traje glazba.

Dok se posvuda otkazuju koncerti, zatvaraju kulturne institucije ili se ograničava broj publike, ovakvi nastupi su jasna poruka umjetnika kako se kultura ne može zaustaviti. A ako publika ne može doći, onda izvedba mora doći publici – to je logika koja je i milanski simfonijski orkestar navela da onda uživo prenosi svoj nastup i pred praznom dvoranom pod hashtagom #Lamusicanonsiferma (glazba nije završena).

U Švicarskoj je već ove veljače orkestar Luzerna morao u karantenu nakon turneje po sjeveru Italije. Već rasprodana izvedba Straussove opere Salome nije otkazana, ali se publika morala zadovoljiti da nije svirao čitav orkestar, nego je glazbena pratnja bila samo klavir.

„Ne čujete, ali glasno plješćem"

I Šangajski simfonijski orkestar je morao otkazati svoje nastupe zbog koronavirusa. Članovi orkestra koriste ovu prisilnu pauzu kako bi na kineskoj socijalnoj mreži We Chat postavljali snimke glazbene nastave i vlastite vježbe kod kuće. Objavljuju i popis onoga što bi ljudi u karanteni mogli poslušati kako bi skratili dosadu.

Već koncem siječnja su kineske službe naložile muzejima da svoje eksponate prikažu preko socijalnih medija. Potiču se i virtualne izložbe za publiku pred ekranima. Ali i u drugim državama su se kulturni djelatnici okrenuli kamerama: u glavnom gradu Bugarske, Sofiji je komorni teatar Vazraždane svoju izvedbu Čehovljevog Ujaka Vanje u živo prenosio na mrežu gdje su predstavu pratili Bugari u čitavom svijetu. Neki su im pisali kako bi bili spremni i platiti za buduće izvedbe. Jedan je i poslao poruku: „Znam da me ne možete čuti iz moje dnevne sobe, ali upravo sam veoma glasno pljeskao."

Ipak to nije „pravo"

I u Njemačkoj je čitav niz kazališta i koncertnih dvorana u međuvremenu zatvorilo svoja vrata. Orkestar Gürzenich iz Kölna je morao otkazati sve nastupe gdje se moglo očekivati više od 1000 gostiju, kao što je glasio savjet njemačkog ministra zdravstva Jensa Spahna. Geoffry Wharton je preko trideset godina bio na čelu tog orkestra i ovaj rođeni Amerikanac priznaje kako još nikad nije doživio takve drastične mjere: „Naravno da je u svim ovim godinama bilo otkazanih izvedbi, ali ništa što bi bilo ovih razmjera. Najbliže sa čime bi se ovo moglo usporediti je iskustvo koje smo mi u Americi imali nakon 11. rujna 2001. I tada nitko nije znao kako bi trebalo primjereno reagirati na taj teroristički napad. Tako smo promijenili program za tu večer, ali čak ni tog dana nismo otkazali koncert."

Sad se i ovaj orkestar iz Kölna odlučio za nastupe u virtualnom svijetu. Wharton nam kaže kako se tome veoma raduje, ali si ne može zamisliti da nastupi budu sad samo na internetu. „Ljudi žele u dvoranu poslušati izvedbu i ako sad moraju ostati kod kuće, ovi prijenosi neće moći trajati mjesecima", misli Wharton. „A onda se brinem za sve moje kolege i prijatelje koji rade dragovoljno u ovom orkestru. Nitko ne zna što će se biti s njima ako jednostavno više ne bude koncerata."