„Njemačka marka je nešto što neki Nijemci vole više od vlastite žene", tako je u listopadu 1997. tadašnji savezni ministar financija Theo Waigel (CSU) opisao odnos brojnih Nijemaca s njihovom valutom. I mada Nijemci u novčanicima već više od 20 godina ne nose marke nego euro – u glavama (i srcima) mnogih građana Savezne Republike marka i dalje „živi". Zar nije kuglica sladoleda za koju se danas mora izdvojiti i po dva eura, svojedobno koštala jedva 30 pfeniga?

D-Marka je bila simbol njemačkog privrednog uzleta nakon Drugog svjetskog rata. Marka je postala mit. Kada je ta valuta uvedena u zapadnonjemačkim okupacijskim zonama prije točno 75 godina, 21. lipnja 1948., preko noći su se popunile police u dućanima. Trgovci su izvadili robu iz skladišta, robu koju su tamo čuvali jer jednostavno nisu više imali povjerenja u dotadašnju valutu – njemačku Reichsmarku.

Druga najvažnija valuta

U desetljećima koja su slijedila, zapadnonjemačka marka je postala druga najvažnija valuta u svijetu, nakon američkog dolara. No, taj veliki „rez" 1948., odnosno prelazak na novu nacionalnu valutu, bio je istovremeno i veliki šok. Ušteđevina brojnih građana se „istopila", za 100 Reichsmaraka na štednoj knjižici se dobilo samo 6,50 novih maraka. Ali plaće, stanarine i porezi su jednostavno transferirani u novu valutu po načelu 1:1. Svaki građanin tada je dobio jednokratnu premiju od 40 maraka, a dodatnih 20 maraka mjesec dana kasnije. Reduciranje ponude novca na tržištu bio je temelj stabilne valute. Sa crnog su tržišta nestale kompenzacijske trgovine, baš kao i alternativno tržište na kojem se plaćalo – cigaretama.

Veliki test zrelosti za D-Marku je uslijedio tek nekoliko desetljeća kasnije, i to posve neočekivano: „Ako dođe njemačka marka, mi ostajemo, ako ne dođe, idemo k njoj!" To su uzvikivali stanovnici tadašnjeg DDR-a tijekom jeseni 1989., jeseni velikih promjena. Već i prije političkog ujedinjenja Njemačke D-Marka je 1. srpnja 1990. zamijenila DDR-Marku. Kurs po kojem je istočna valuta mijenjana za zapadnu – 1:1. Pogotovo je tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl (CDU) inzistirao na brzom kreiranju gospodarske i monetarne unije – i to usprkos upozorenjima iz Bundesbanke (Njemačke središnje banke). Problem je bio da se nakon etabliranja D-Marke kao službene valute planska privreda DDR-a preko noći našla u turbulentnim vodama kapitalističkog sustava tržišne ekonomije.

Jedanaest godina kasnije, u novogodišnjoj noći 2001./2002., stigao je euro. Nova europska valuta je zamijenila marku, liru, franak, šilinge i tako dalje. Nakon početne euforije uslijedilo je i u Njemačkoj naglo otrežnjenje. Mnogi su Nijemci euro doživjelo kao „Teuro" (igra riječi kojom se signalizira kako je s uvođenjem eura sve poskupjelo, nap. red.) – bez obzira na to što su statističari i ekonomisti tvrdili drugačije. Mnogi su ljudi prilikom korištenja nove valute u dućanima, u kafićima ili kod frizera imali osjećaj da je marka konvertirana u euro u odnosu od 1:1. „Teuro" je u prvoj godini nakon uvođenja eura proglašen za riječ godine u Njemačkoj. Bilo je i puno onih koji su predviđali da će zajednička valuta s Talijanima i Grcima kad-tad postati nekonvertibilna, „mekana" valuta u koju tržišta neće imati povjerenja. Tadašnji kancelar Kohl bio je svjestan skepse, kako je to kasnije priznao u jednom intervjuu: „Mi bi vrlo vjerojatno izgubili na referendumu o uvođenju eura i ukidanju njemačke marke." 

Koja je valuta stabilnija?

Koja se valuta na koncu pokazala stabilnijom? Njemačka marka? Ili ipak euro? To je – euro! U 25 godina njezinog postojanja, Europska središnja banka (ESB) uspjela je ostvariti svoj cilj, a to je prosječna godišnja stopa inflacije od dva posto. Ankete Europske unije osim toga pokazuju da vlada velika podrška euru: više od 80% Nijemaca i više od 70% građanki i građana Europske unije podržava zajedničku valutu. Ali, skepsa prema euru nije u potpunosti nestala, a još uvijek ima o onih koji čeznu za markom. Bivši glavni ekonomist ESB-a Otmar Issing želju za povratkom marke smatra nostalgijom, kako je to rekao 2018. godine: „Rasplamsa se diskusija oko cijene krigle piva na Oktoberfestu u Münchenu, i ljude zaborave da su i u vrijeme marke cijene rasle iz godine u godinu."

Tako otprilike izgleda i kompleksno objašnjenje rasta cijena kugle sladoleda, koje su na prvi pogled doista bezobrazno visoke: plaće su porasle, porasla je kupovna snaga, porasle su cijene sirovina i energije za proizvođače, više je birokracije. A oni koji još uvijek negdje kod kuće imaju zalihe stare njemačke marke, ili ih slučajno otkriju na bakinom tavanu, za njih ne mogu ništa kupiti. Ali ih kod Bundesbanke i dalje mogu zamijeniti za euro.

Jörn Bender, dpa

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu