Moskva 2007. godine. U ured organizacije za ljudska prava „Memorijal“ stiže nekoliko punih sanduka: dokumenti, fotografije, bilješke i dnevnici – zaostavština jednog bračnog para. Otvarajući sanduke suradnici u jednoj posebnoj kutiji pronalaze oko 1.200 čvrsto uvezanih pisama, numeriranih i precizno označenih. Prvo pismo je napisano u ljetu 1946., a posljednje u zimi 1954. Ubrzo se ispostavilo da se radi o kompletnoj korespondenciji između jednog zatvorenika u gulagu na sjeveru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i njegove devojke u Moskvi.

Bila je to senzacija za „Memorijal“, organizaciju koja se bavi obradom staljinističke prošlosti,. Ali bilo je to veliko otkriće i za britanskog povjesničara Orlanda Figesa, koji je radi istraživačkog rada baš tada boravio u ruskoj metropoli. Otkriće pisama je bilo povod za sveobuhvatno istraživanje, koje je na koncu kulminiralo u knjizi, priči o Sveti i Levu.

Studentska ljubav u doba Staljina

Sveta i Lev upoznali su se u rujnu 1935. Imali su 18 godina, studirali fiziku na elitnom sveučilištu na kojem se istraživalo i za sovjetsku vojsku. Svakodnevni život u Moskvi, nakon vremena teške krize, taman je počeo nuditi prva mala zadovoljstva. Međutim, tada je na vlasti bio Staljin. Ideološki sukobi u zemlji bacaju sjenku i na rad u Institutu, a Staljinovi ljudi potajno već pripremaju crne liste. Dvije godine kasnije dolazi do „Velikog terora“ i brojnih čistki, razdoblja u kojem će širom Sovjetskog Saveza na stratištima i u gulazima stradati najmanje 1.300.000 takozvanih „neprijatelja naroda“, uključujući i mnoge znanstvenike.

U to vrijeme Sveta i Lev se zaljubljuju jedno u drugo, postaju nerazdvojni. A i na polju znanosti sve ide u dobrom smjeru: još prije kraja studija je Lev uključen u neke projekte, smiješi mu se sveučilišna karijera. U lipnju 1941., on je diplomirao i odlazi sa kolegama na izlet po Kavkazu.

Dramatičan zaokret

Potpuno neočekivano, u istom mjesecu je u Sovjetski Savez umarširao njemački Wehrmacht. Lev se dobrovoljno javlja u vojsku i kao borac Crvene armije odlazi na front. Prvih mjeseci samo nekoliko puta uspjeva otputovati u Moskve kako bi vidio svoju Svetu. Ali uskoro on pada u njemačko zarobljeništvo i biva odveden u Hitlerov Reich na prisilni rad.

Mladi fizičar je na univerzitetu u Moskvi dobro naučio njemački jezik i ubrzo postaje prevodilac u logorima, u velikoj industrijskoj zoni kraj Dresdena. Pokušaj bjekstva mu ne uspijeva, slijedi ponovno uhićenje, a potom odvođenje koncentracijski logor Buchenwald. U travnju 1945., Lev zajedno sa tisućama drugih logoraša biva prisiljen na tzv. „Marš smrti“. Ali on je i to preživio i po okončanju rata ga vraćaju u sovjetsku okupacionu zonu. U to vrijeme mu Amerikanci nude posao fizičara u SAD-u, ali ih on odbija: Lev se želi vratiti svojoj Sveti.

Ali povratnici iz Njemačke nisu dobrodošli kod sovjetskih vlasti. Naprotiv, Lev je i tu uhićen, optužen je za suradnju s Nijemcima i biva osuđen zbog izdaje na deset godina prisilnog rada u logoru, gulagu. Sudski proces traje samo dvadeset minuta. Leva ponovo odvode - ovaj puta na sjever Sovjetskog Saveza. Novi cilj se zove: Pečora.

Zimi je tamo temperatura minus 45 stupnjeva Celzijevih, a lokalna rijeka je devet mjeseci godišnje zaleđena. Zatvorenici žive u barakama i od rane zore, u smjenama od po dvanaest sati, rade najteže poslove u tvornici za preradi drveta. Hrana je loša, čaj, razvodnjena ječmena kaša i 600 grama kruha dnevno - i to ako se ispuni norma. Levovo znanje mu uskoro donosi bolju poziciju, radi u elektrani tvornice kao mehaničar.

Težak život u Moskvi

Sveta o svemu tome ništa ne zna. Ona je tokom rata preživjela bombardiranje Moskve, evakuaciju sveučilišta, selidbu njenog Instituta u srednju Aziju. Diplomirala je i radi kao fizičar u laboratoriju važnom za vojsku. Rat je završen, ali je svakodnevni život u glavnom gradu i dalje je težak. Staljinova tajna policija i svuda prisutna birokracija vrše pritisak na ljude. Hrana je racionirana, jenako kao i stambeni prostor. Sveta je već izgubila svaku nadu da će ikada više vidjeti Leva. Iznenada, preko prijatelja, saznaje da je on je još uvjek živ.

Dvanaestog srpnja 1946. Sveta je napisala prvo pismo adresirano na logor Pečora. Lev odgovara devetog kolovoza. Počinje dopisivanje koje će potrajatu gotovo deset godina. Sveta ne šalje samo pisma, već i pakete sa lijekovima, hranom, knjigama – iako i u gulagu, kao i svuda, postoji stroga cenzura. Ali mladi par ima sreću, oni imaju pomagače i takozvani „slobodni radnici“, koji rade izvan žice, u okolini tvornice, pomažu im i krijumčare pisma.

Krijumčarena pisma

Pisma koja je Orlando Figes prikupio u svojoj knjizi su dirljiva i ponekad potresna. Ne zato što su puna drame - naprotiv: par koji se voli, vrlo pažljivo formulira riječi, često koristi šifre. Njihova tajna prepiska je za oboje vrlo opasna. Lev opisuje probleme prisilnog rada i života u logoru – hladnoću, izolaciju, poniženja, ali i prijateljstva koja nastaju u Pečori. Osjeti se da on često prikazuje neku utješnu sliku stanja u gulagu.

Sveta piše o svom poslu, svakodnevnom životu u Moskvi, porodici, ponekad čežnjiutljivo – ali bez sentimentalnosti. „Ova pisma nisu ništa drugo nego ljubavna pisama, mada se riječ 'ljubav' rijetko spominje. Ona su pisana da bi u Levu podstakla volju za život, da bi mu dala nadu", kaže Orlando Figes. „U pismima je puno autocenzure – iz straha, zbog opreza, jer oni se uzajamno štite i ne znaju hoće li se ikada ponovo vidjeti.“

Tajna putovanja i nova nada

Tijekom tih deset godina Sveti četiri puta uspjeva gotovo nemoguće: koristeći svoju službenu iskaznicu ona kreće na avaturistički put za Sibir, u Pečoru. To su duga, iscrpljujuća putovanja koja traju danima, a ujedno i opsana: Sveta nema dozvolu, ona putuje ilegalno. "To je u ono doba bilo nečuveno i vrlo opsano", objašnjava Figes. Sva četiri puta, ne samo zahvaljujući svojoj velikoj hrabrosti, već i uz pomoć brojnih ljudi koje sreće uz put, Sveta se uspijeva susresti sa Levom. To su teški i bolni,  ali i beskrajno lijepi i važni susreti.

Kada 1953. umire Staljin, za zatvorenike gulaga rastu nade u amnestiju. Ali Lev mora još čekati. I onda, 17. srpnja 1954., Lev je na slobodi. Krajem 1954., on tajno – i nezakonito – stanuje kod Svete i njene porodice u Moskvi. Radi kao prevodilac, ali u glavnom gradu on zapravo uopće ne smije boraviti - za bivše zatvorenike gulaga je Moskva tabu.

Ponovo je to opasan poduhvat: u slučaju da ga otkriju, opet bi bio otpremljen u logor. Tek 1955., u vezi sa posjetom njemačkog kancelara Konrada Adenauera Sovjetskom savezu, slijedi amnestija za nekadašnje vojnike optužene za suradnju sa Nijemcima. To je za Leva važna prekretnica. U rujnu iste godine Sveta i Lev stupaju u brak. Imaju 38 godina. Nakon nešto više od godinu, rođena je ćerka Anastazija, a potom 1957. sin Nikita. U braku njih dvoje ostaju do smrti: Lev je umro 2008. a Sveta 2010. godine.