Koncentracijski logor Staro Sajmište je zapravo adaptiran prostor novog sajma sagrađenog 1937. po uzoru na Frankfurtski sajam. Kratko nakon okupacije Beograda nacisti su ga pretvorili u koncentracijski logor. Staro sajmište se nalazilo na lijevoj obali Save, u neposrednoj blizini Zemuna koji je 1941. priključen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i tako pretvoren u njen najistočniji grad. Logor je dobio ime „Židovski logor Zemun" (orig. Judenlager Semlin).

Već u prvim danima nakon ulaska u Beograd njemački Wehrmacht je donijeo „Uredbu o Židovima i Ciganima". Njome su pripadnici ova dva naroda isključeni iz javnog života, na osnovu nje im je plijenjema imovina, i morali su se registrirati i zavesti na posebne liste. Uredbom je „regulirano" i njihovo slanje na prinudan rad.

Svirepo mučenje i ubijanje

Židovi i Romi su morali nositi žute trake na rukavu i zabranjeno im je bavljenje javnim djelatnostima i zanimanjima, kao i posjeta javnih mjesta poput tržnica, kina ili sportskih terena.

Njemački okupatori su u Beogradu do kraja jeseni 1941. streljali oko 5000 židovskih muškaraca, a žene, djecu i starce su, nakon višetjednog razmišljanja o pogodnoj lokaciji, počeli prebacivati u ovaj logor. Sajmište je tada već bilo napušteno zbog bombardiranja.

Komanda logora je bila u rukama SS-ovaca koji su opskrbu i organizaciju života u logoru prepustili Židovima. Njemački stražari i drugi vojnici su svirepo tukli i ubijali zatočenike, a u logorskom paviljonu koji je bio oštećen u bombardiranju, ljudi su umirali od gladi i hladnoće.

Masovno ubijanje zatočenika odvijalo se - od 1942. - i u takozvanim pokretnim plinskim komorama - kamionima koji su imali hermetički zatvoren prostor za teret u koji su nacisti ukrcavali ljude.

U taj prostor su potom tijekom vožnje ubacivani  ispušni plinovi iz auspuha kamiona i ljudi bi se gušili ili umirali od trovanja. Kada bi kamion stoga na odredište, samo bi iskrcao teret i krenuo u novu vožnju. Ti su kamioni bili nazivani i „dušegupkama" – to su bila specijalno adaptirana vozila firme Saurer.

Zatvaranje 1944.

Godine 1943., Sajmište dobija važnu ulogu u njemačkom sistemu koncentracijskih logora i u njega nacisti dovoze zatvorenike iz Italije, Grčke i Albanije, antifašiste raznih nacionalnosti.

U travnju 1944. veliki broj zatočenika Starog sajmišta je – baš kao i veliki broj civila u gradu - poginuo u savezničkim bombardiranjima Beograda. Samo mali broj zatočenika je uspio pobježi. U svibnju 1944. Wehrmacht je formalno predao upravu logora u ruke policije NDH, ali je logor nastavio služiti njemačkim interesima i ostao pod komandom njemačkog časnika. U srpnju iste godine logor je zatvoren. Posljednji preostali zatvorenici su porebačeni u druge logore ili pušteni na slobodu.

Zaboravljena povijest se ponavlja

Nakon 1945. godine, u paviljonima Sajmišta su radnici i umjetnici počeli sebi uređivati stanove, pa se Staro sajmište pretvorilo u stambeno naselje. Tu je godinama radilo i nekoliko restorana, teretana, kao i jedna sportska dvorana.

Tek sada, gotovo 80 godina kasnije, počelo je pretvaranje tog prostora u memorijalni centar. Radi se na rekonstrukciji središnje kule logora i restauraciji drugih objekata.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se 27. srpnja ove godine, na ceremoniji otvaranja radova, ispričao zbog toga što, kako je naveo, središnja kula nekadašnjeg nacističkog logora na Starom sajmištu "danas izgleda tako loše" i što se skoro 80 godina, kako je rekao, "nije vodilo računa ni o prošlosti, ni o budućnosti".

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu