Stranku ljevice u Njemačkoj bije glas stranke s mnogo različitih gledišta, u kojoj postoje brojne grupacije - od onih koje zastupaju tvrdu komunističku platformu, preko starih sindikalaca do umjerenijih ljevičara. Neslaganja unutar ove stranke koja broji oko 78.000 članova uočavaju se i na liniji istok-zapad Njemačke, baš kao i između pragmatičara i dogmatičara.

Pobunjeni SPD-ovci s istočnim komunistima

U načelu se pravim rođendanom Stranke ljevice može smatrati Agenda 2010. bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera. Prilično pod utjecajem uspješne reformske politke Tonyja Blaira u Velikoj Britaniji s kraja devedestih godina prošlog stoljeća, socijaldemokrat Schröder je pokušao nepopularnim reformama, odnosno smanjivanjem socijalnih državnih davanja, potaknuti zaposlenost i gospodarstvo. Ljuti zbog navodnog skretanja udesno, 2005. okupljaju se sindikalci i razočarani pripadnici SPD-a, među kojima i bivši ministar financija Oskar Lafontaine, u "Wahlalternative Arbeit und Soziale Gerchtigkeit" WASG (Izborna alterantiva - rad i socijalna pravda). WASG se dvije godine kasnije sa svojih 12.000 članova udružio sa Strankom demokratskog socijalizma (PDS), partijom reformiranih komunista aktivnom u Njemačkoj nakon pada Berlinskog zida. Ona je bila legalna nasljednica Socijalističke partije jedinstva (SED) koja je do 1990. vladala u bivšem DDR-u. Od 2005. ova stranka nosi naziv Stranka ljevice.

Nakon toga, do tad uspješna samo u istočnom dijelu Njemačke, Ljevica je počela bilježiti uspjeh i među razočaranim radnicima na zapadu zemlje, prije svega na uštrb Socijaldemokratske stranke, koja je svoj najveći poraz u povijesti zabilježila prošle godine na saveznim izborima. Ljevica je najsnažnija u Saskoj, Berlinu i Brandenburgu. Na zapadu, najviše članova ima u "rudarskoj i radničkoj" saveznoj pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji. Ušla je i u parlamente zapadnih saveznih pokrajina kao što su Hessen i Donja Saska. Ima zastupnike u 13 saveznih zemalja a u Berlinu i Brandenburgu je i u vladajućoj koaliciji. U saveznom parlamentu u Berlinu ima pak 76 zastupničkih mjesta i time je četvrta po redu parlamentarna stranka u zemlji.

Ekstremistička stranka?

Ono čime se Ljevica ponosi je živahni unutarstranački pluralizam, no upravo to zaduženima za zaštitu ustavnog poretka i onima koji izučavaju stranački život predstavlja problem: je li Ljevica ekstremistička stranka? Ona u svom programu kao cilj navodi "prevladavanje kapitalizma" ali citira i staru i poznatu izjavu legendarnog SPD-ova kancelara Willyja Brandta kako se treba "usuditi na više demokracije".

S jedne strane Ljevica je na istoku već godinama u pokrajinskim parlamentima i vladama, što ju je primoralo na prihvaćanje pragmatičnosti. S druge strane u njoj ima skupina koje se po Zakonu o zaštiti ustavnog poretka mogu opisati kao otvoreno ekstremističke. Prije svega one koje zastupaju komunističku platformu, a jedna od njihovih predstavnica je i najvjerojatnija zamjenica predsjednika stranke Sahra Wagenknecht. Ipak, čelo stranke će po svemu sudeći preuzeti umjereni dvojac Klaus Ernst i Gesine Lötzsch, koji bi trebali održati ravnotežu između članstva na istoku i zapadu zemlje. Prema procjenama unutar same Ljevice, u stranci od 78.000 članova ima oko 2.000 ljudi koji zastupaju ekstremistička stajališta.

Savezne pokrajine nisu složne oko toga kako se postaviti prema Ljevici. Na primjer u zapadnim pokrajinama, u kojima vladaju kršćaski demokrati poput Hessena, Bavarske, Baden-Württemberga i Donje Saske, ona je pod prismotrom Ureda za zatištitu ustavnog poretka. U ostalim nije, ili više nije.

No većina članova stranke se slaže da glavni konflikt unutar Ljevice ne proizlazi iz razlika između članova s istoka i sa zapada Njemačke, već više oko pitanja treba li Ljevica prije svega predstavljati kritičnu oporbu ili treba težiti ulasku u vladu, a onda, umjesto izvikivanja efektnih parola o pravednosti, donositi i nepopularne odluke.

Autorica: Snježana Kobešćak/ dpa/ARD/SZ

Odg. urednik: Anto Janković