U Tanzaniji svakodnevno stradavaju albino osobe budući da mnogi vjeruju kako njihova kosa i kosti donose sreću. Među žrtvama je najveći broj djece. Šveđanin Johan Bävman fotografirao je neke od njih i time pobjedio na Unicef-ovom natječaju za najbolju fotografiju godine.

Fotografija koja je pobijedila na ovogodišnjem natječaju Unicef-a prikazuje dvije djevojčice, Mwanaidi i Selinu, prijateljice u jednom internatu na sjeveru Tanzanije. Međutim, ova škola po mnogočemu više nalikuje nekom zatvoru nego "normalnom“ internatu: okružena je žicom mjestimično visokom i preko dva metra, noću ispred ulaza šeću policajci dok se spavaonice obavezno zaključavaju.

Kosa i kosti kao mamac za ribe

Djevojčice poput Seline i Mwanaidi samo su dvije od oko 150.000 albino djece i odraslih koliko ih trenutno u ovoj zemlji živi. Zašto se upravo u Tanzaniji više nego u drugim zemljama rađa toliko djece s ovim genetičkim poremećajem, zasad još nije dovoljno istraženo. Naime, dok se u ostatku svijeta u prosjeku jedna od 20.000 osoba rađa s ovakvom "greškom“ na nasljednom čimbeniku, u Tanzaniji ova sudbina u prosjeku "zadesi“ jednu od 3.000 osoba. "Zadesi" - upravo zbog toga što albino osobe ovdje i bez lovaca na ljude, život u pravilu provode na samom rubu društva.

Osim toga, oni izuzetno teško podnose zrake sunca, većina ima i velikih problema s očima, a zaštitne kreme protiv sunca u Tanzaniji gotovo si nitko ne može priuštiti. Da je u ovakvim okolnostima i postotak oboljelih od raka kože izuzetno visok, a time i rana smrtnost (u dobi od oko 30 godina), ne treba se posebno isticati. Svim ovim "uobičajnim“ nepremostivim problemima prije tri godine u Tanzaniji, u području oko jezera Viktoria, "prudružio“ se i najnoviji trend.

Od samoprozvanih šamana, vještaka i vještica počela se širiti ideja da ukoliko se pojedini dijelovi tijela albino osoba objese iznad mjesta na zemlji za koje se sumnja da sadrži veće količine zlata, da će ono tada "samo od sebe izaći na površinu“. Isto tako šamani savjetuju ribarima da kao mamac koriste isključivo kosu ili udove albino ljudi kako bi "napunili mrežu, a ulovljene ribe u utrobi nosile čisto zlato“.

Od tada su životi albino osoba u gotovo stalnoj opasnosti - naročito djeca koju je u pravilu "lakše uhvatiti“. Prema službenim podacima, od 2007. do danas u Tanzaniji su ubijene 53 albino osobe, iako je ova brojka u stvarnosti najvjerojatnije puno veća. Koliko je dosad u "lovu na ljude“ ukupno smrtno stradalo žena, muškaraca te prije svega djece, to nitko sa sigurnošću ne može reći.

Dječji grobovi u podrumima ispod kuća

"Najviše me dirnula priča jedne žene iz Tanzanije koja je svoje dvoje djece pokopala u podrumu kuće u kojoj živi i to jednostavno iz straha da bi nekome moglo pasti na pamet i iskopati tijela djece iz groba kako bi se domogli njihovih kostiju“, rekao je Johan Bävman po povratku s petotjednog putovanja u Tanzaniji.

No kada je krajem 2008. Johan Bävman stigao u Tanzaniju, o svemu ovome gotovo da nije imao pojma. Njegova je namjera bila da "portretira samoga sebe, kao stranca u zemlji u kojoj žive isključivo osobe crne boje kože“, jer kako je objasnio "htio je vidjeti kako se osjećaju crni Afrikanci u Švedskoj, bez obzira na stupanj kulturne integracije…“ Međutim, kada je saznao za sudbine albino osoba u toj zemlji, fokus njegova rada se promjenio. Bävman je proveo pet tjedana u internatu Mitindo u kojem živi stotinjak albino djece. Tamo je upoznao Selinu i Mwanaidi, koje su ga "duboko impresionirale i fascinirale“.

"Djevojčice su si cijelo vrijeme međusobno pomagale. Unatoč nepodnošljivoj situaciji u kojoj se nalaze, njihovo prijateljstvo im pomaže da prežive ono najgore. Nikada se ni na što nisu žalile“, rekao je Johan Bävman. I upravo iz tog razloga njegova namjera nikada nije bila prikazati lošu, tragičnu stranu njihovih života, iako bi to bilo, kako je rekao, "puno jednostavnije“. Naprotiv, zadovoljstvo, radost i zahvalnost koja iz njih zrači.

"Osim toga, ja ih nikada nisam želio iskoristiti za ispunjenje nekih mojih ciljeva, uvijek sam se trudio prikazati ih kao osobe, a ne kao objekte. Činjenica da sam dobio ovu nagradu, pokazuje da sam u tome uspio, odnosno da je moj posao na naki način ipak imao smisla“, rekao je Bävman.

Autor: Der Spiegel/Željka Telišman

Odg. ur.: Marijana Ljubičić