Oko 80 milijuna ljudi je u izbjeglištvu širom svijeta, procjenjuju Ujedinjeni narodi – više nego ikad. Svaki stoti stanovnik planete morao je napustiti svoj dom i taj migracijski pritisak će ostati čak i kada prođe pandemija tijekom koje su granice mnogih država strogo kontrolirane.

Europska unija zapravo ima jasna pravila o azilu. Takozvana Dublinska pravila kažu da je za tražitelje azila nadležna isključivo ona država EU-a u koju su prvo kročili. Već pogled na geografsku kartu pokazuje da će to mahom biti Grčka ili Italija, u manjoj mjeri Bugarska, Španjolska i Malta.

Još se krajem 2015., kada se broj tražitelja azila drastično povećao, pokazalo da je ovaj sustav neodrživ. „On se više ne može popraviti pojedinim izmjenama. Treba nam sasvim novi početak", kaže jedan glasnogovornik njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova.

Odluke već na granici?

Njemačka, europska država s najviše zbrinutih tražitelja azila, godinama se zalaže za reformu. Na ljeto 2016. je čak Europska komisija izišla s konkretnim prijedlogom, ali je on propao pred državama koje uopće ne žele primati migrante. To su, prije svih, Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka, četiri zemlje koje čine takozvanu Višegradsku skupinu.

Druga polovina ove godine, kada Njemačka predsjedava EU-om, bit će prilika za novi pokušaj reforme.

Doduše, glavna ideja konzervativnog njemačkog ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera uopće se ne sviđa aktivistima koji se zalažu za prava izbjeglica. Seehofer naime želi  velike azilantske centre na vanjskim granicama EU. Tamo bi se načelno provjeravalo imaju li došljaci uopće šanse za dobivanje azila. Tek tko prođe tu provjeru, može dalje.

„Spremni smo primiti one kojima treba zaštita", rekao je Seehofer. „Ali mora postojati i pravna država kako bi se ljudi kojima ne treba zaštita vratili u zemlje porijekla."

Nemački demokršćani već dugo ponavljaju da su otvorene granice za migrante problem. Jer, kako za DW kaže zastupnika CDU-a Patrick Sensburg, valja izbjeći takozvani „pull" efekt, kada još više migranata kreće na put jer vidi da su oni prije njih stigli tamo kamo su htjeli.

Wiebke Judith iz organizacije „Pro Asyl" oštro se protivi Seehoferovoj ideji. Kaže, takvi centri na vanjskim granicama EU-a bi, zbog duljine i opsega provjere, bili tako ogromni da bi se u njima, kao u zatvoru, predugo čekalo na odluku. Osim toga, postupak izveden na brzinu ne bi mogao biti pravedan, smatra ona.

„U postupku azila se odlučuje priznaje li se da je neka osoba izložena progonu. Time se odlučuje o egzistencijalnim pitanjima, a to može značiti razliku između života i smrti", kaže Judith za DW.

Demokršćanin Patrick Sensburg smatra da svako ima pravo zatražiti azil i zaslužuje da njegov slučaj bude ispitan. „Ali mislim da je bolje da se to dogodi na uređen način, a ne da ljudi budu upućeni na krijumčare i da, u najgorem slučaju, tako riskiraju živote."

Ovaj političar optužuje organizacije poput „Pro Asyla" da se bore i za ostanak ljudi bez prava na zaštitu u Njemačkoj. „Ali to nije smisao i cilj izbjegličkog prava."

Rješenje je u novcu?

Premda pritužbe na Seehoferovu ideju imaju i socijaldemokrati, manji koalicijski partner u demokršćansko-socijaldemokratskoj vladi Angele Merkel, glavna prepreka bilo kakvim promjenama su zemlje Višegradske skupine. Djeluje gotovo beznadežno kada Patrick Sensburg traži da se „sve države EU uključe u postupak prijema migranata". Do sada nisu pomogli ni pritisci ni apeli.

Jedno vrijeme je u Njemačkoj na snazi bila ideja da se državama koje ne žele izbjeglice ukine deo sredstava iz Bruxellesa. U međuvremenu kao da je pobijedila malo drugačija ideja – zemlje koje ne žele migrante, mogu „platiti" da ih primi netko drugi. „To znači da ne mogu sasvim izbjeći odgovornost", kaže nam Ute Vogt, političarka njemačkih socijaldemokrata.

Dio plana je i da zemlje u razvoju iz kojih potječe veliki broj migranata dobivaju više razvojne pomoći ako uredno primaju svoje državljane nazad. Ranije se događalo da posebno države sjeverne Afrike ne žele svoje građane čiji su zahtjevi za azil odbijeni u Europi primiti natrag.

Računica ministra Horsta Seehofera je jasna – odbijanje dijela migranata već na granicama i povratak ili deportacija mnogih drugih u domovine, smanjili bi ukupan broj došljaka. Tako bi se mogle "omekšati" i neke države EU-a koje sada malo ili nimalo sudjeluju u prihvaćanju azilanata.

Službeno bi prijedlog trebalo stići od Europske komisije, a ona je zabavljena traženjem kompromisa u svađi oko sedmogodišnjeg proračuna EU-a, posebno oko fonda za pomoć članicama koje su najteže pogođena pandemijom.

Zato i njemački veleposlanik pri EU Michael Clauß kaže da ovo predsjedavanje u znaku korone neće biti ono za što se Njemačka „spremala godinama". On je pesimist kada je u pitanju dogovor o novom sustavu azila, i to manje zbog pandemije, a više zbog poznatih otpora u nekim državama. „Ljudi su kod te teme i dalje ukopani u svoje rovove."