"Nažalost, gospođa Ludin će malo zakasniti", dobivamo poruku od suradnice jedne izdavačke kuće. Ona se ispričava jer Fereshta Ludin tog dana daje niz intervjua. Mnogi žele znati što "najpoznatija muslimanka Njemačke" ima za reći o nedavnoj presudi njemačkog Ustavnog suda o nošenju marame na nastavi. Ovog puta tužbu nije podigla sama Ludin, nego su to učinile dvije učiteljice iz savezne pokrajine Sjeverna Rajna Vestfalija. Ova presuda je ipak pobjeda svih njih.

Fereshta Ludin ipak ne nastupa u trijumfalnoj pozi pobjednika. Ona je upravo završila rad na svojoj autobiografiji - trenutak za njeno objavljivanje ne može biti bolji. Na intervju stiže pokrivena maramom boje malina s modnim dezenom.

Sve se vrti oko marame

Fereshta Ludin to više ne može podnijeti. Ova 42-godišnjakinja kaže kako "svi reduciraju njenu osobu na komad tekstila". Izbjegava konkretne odgovore na pitanja o marami na glavi. "Marama na glavi za svakoga ima drugo značenje." Ipak priznaje da ona može biti i simbol potlačenosti žene. Ionako je marama samo "komadić mozaika" onoga što ona radi. No taj komadić mozaika ipak je odredio tok njezinog dosadašnjeg života - htjela to ona ili ne. Niz godina ona je podizala tužbe na svim instancama. Stalno je gubila i stalno pokretala nove procese. U to je uložila toliko energije da je čak i među nekima od onih koji se ne ubrajaju u kritičare islama stvorila dojam da se kod nje radi o religioznom fanatizmu. 2004. je iz savezne pokrajine Baden-Württemberg preselila u Berlin, gdje je preuzela posao učiteljice na jednoj privatnoj muslimanskoj školi.

Zbog čega je Fereshta Ludin tako dugo ustrajavala na tomu da nosi maramu na nastavi? Tri četvrtine žena u muslimanskim obiteljima u Njemačkoj to ne čine. Zar to ne predstavlja znak emancipacije?

Radi se o tome da žena ima pravo sama odlučiti hoće li ju nositi ili ne", kaže ona. O svojim razlozima za upornost ne govori mnogo čak ni u svojoj autobiografiji dvosmislenog naslova "Otkrivanje Fereshte Ludin". O pravom "otkrivanju" ove osobe ne može biti govora. "Danas više ne vodim ni rasprave o tome je li nošenje marame u islamu obaveza ili nije. Ili zbog čega se neko odluči nositi ili ne nositi maramu", piše na jednom mjestu u ovoj autobiografiji. Umjesto toga kćerka jednog ministra i diplomate iz Afganistana piše o privilegiranom djetinjstvu u Afganistanu i u Saudijskoj Arabiji. "O tome kako joj je činilo zadovoljstvo da od trećeg razreda škole isproba nošenje marame, da je stavlja ili skida po želji, te o tome kako je sa 12 godina odlučila da je uvijek nosi.

Ostaje pitanje: Zašto?

Svi od nje sada očekuju odgovor na to pitanje. Ali, da li ga ona uopće mora dati? U svakom slučaju se ne može izbjeći doza ironije u svemu ovome jer jedno nemuslimansko društvo, ono u Njemačkoj, pokušava pronaći odgovor na pitanje: Koju ulogu ima marama u islamu?

Kada Fereshta Ludin kaže da njena marama nema ništa zajedničko s prisilom ili s tlačenjem žene, onda je lako povjerovati joj. Ludin nikada nije izgledala kao netko tko je bilo čija žrtva. Ali tko je zaista "ona, s maramom", kako glasi prkosni podnaslov njene knjige, to njena biografija otkriva samo djelomično.