Yassine Mazzout se pomalo zbunjeno smješka dok izlazi iz automobila. Ne smeta ga kiselkasti miris koji se po vrućini još jače osjeća. Ovdje u Akreuchu, na divljem deponiju smeća pred vratima Rabata, proveo je svoje djetinjstvo. Više od osam godina "rintanja" i ogorčene borbe sa stotinama drugih za svaki komadičak iz hrpe smeća koji bi se nekako mogao prodati i unovčiti. "Chiffonniers" - tako ih zovu; muškarce, žene, djecu koji žive od smeća i riskiraju svoje zdravlje. Oni ili provode dane na odlagalištima smeća i traže ono što mogu iskoristiti ili noću s kolicima krstare po ulicama i kopaju po kantama. Yassine nam pokazuje dva velika ožiljka na podlaktici: "Bili su to jako teški uvjeti. Mnogi su se u smeću otrovali ili povrijedili. Jedna djevojčica mi je umrla pred očima kad ju je pregazio jedan kamion za odvoz otpada. Jedna druga je izgubila tri prsta. Ja, Bogu hvala, nisam puno stradao. Ali mogu reći da su mnogi riskirali ruke i noge na deponiju smeća - ili čak život."

Jedina zadruga za recikliranje

Deponij u Akreuchu je u međuvremenu zatvoren i zatrpan. Zelenilo raste na milijunima tona smeća, ali još se na mnogim mjestima vide plastične vrećice i otpad iz bolnica. Smeđa, bljeskava šljaka curi u dolinu. Yassine Mazzout ponovno ulazi u automobil. Njemu se može zahvaliti što se ovdje nitko više ne mora mučiti. Skupljači otpada sada rade nekoliko kilometara dalje, u Oum Azzi. Tamo jedna francuska tvrtka odlaže otpad iz Rabata, po nalogu gradskih vlasti. O tom otpadu (više od 500 tona dnevno) se već nekoliko godina brine Mazzout zajedno sa svojim nekadašnjim konkurentima u kopanju po divljem deponiju smeća. Zajedno s njima on je osnovao zadrugu "Attawafouk", što u prijevodu znači "Povjerenje". To je prva kooperacija za recikliranje otpada u Maroku - i do danas jedina.

Iskipano smeće se lopatama prebacuje na jednu metalnu pokretnu traku, biomasa se odvaja od ostatka, a taj ostatak onda dospijeva na trake oko kojih stoje ljudi i ručno dalje odvajaju. "Mi odvajamo sve što možemo: karton, plastične boce, folije, metal", objašnjava Yassine Mazzout.

"I ono što nije organski otpad i što se ne može dalje reciklirati možemo iskoristiti. Tvornica cementa ovdje pored nas otkupljuje nam ove ostatke i koristi ih kao loživo za svoju proizvodnju. Tako povećavamo postotak smeća koji se na neki način dalje koristi."

"Ovdje su svi isti"

Prve strojeve je financirala francuska tvrtka za zbrinjavanje otpada, sve ostalo je zadruga morala sama osigurati i organizirati. Attawafouk odvojeno skladišti materijale i dobiva ponude od zainteresiranih poduzeća. Članovi zadruge onda zajednički odlučuju kome će koji materijali biti prodani u kojem trenutku - i po kojoj cijeni. "Na divljem deponiju vlada pravo jačega. Ovdje u zadruzi su svi ravnopravni. Svi jednako zarađuju. Svi su jednako važni kao radna snaga. Ni ja nisam izuzetak. Kao predsjednik zadruge sam i ja samo jedan član među jednakima", kaže Mazzout.

Attawafouk u međuvremenu ostvaruje promet od više od 460.000 eura godišnje s reciklažom. Zadruga je od zarađenog novca već mogla kupiti plastičnu prešu, jedan kamion i autobus kojim se radnici voze na posao. "Prije je bilo užasno", priča Lakbira Makroumi koja sada radi u zadruzi. "Tamo vani na deponiju - po suncu, kiši, nekada i cičoj zimi. I nikada nismo znali koliko ćemo novca donijeti kući. Sada je sve puno bolje."

Posao koji se isplati - za sve

Po prvi put se posao sa smrdljivim smećem isplati. Ljudi više ne nose dronjke, već rukavice i zaštitnu odjeću, rade u smjenama od šest sati, dobivaju fiksnu plaću, oko 250 eura mjesečno i imaju zdravstveno osiguranje. Maroko je doduše prošlog ljeta, moglo bi se reći, revolucionarno prognao plastične vrećice iz samoposluga, a privatizirano poduzeće za uklanjanje otpada svoj posao - barem u gradovima - prilično pouzdano obavlja. Ali kada je riječ o odvajanju otpada stvari mogu biti još puno, puno bolje. U domaćinstvima sve završava u istoj kanti po kojoj onda prebiru skupljači otpada po gradu. Ostatak završi na deponiju. Veliki dio vrijedne biomase je zagađen bakterijama ili otpadom iz bolnica i zato neupotrebljiv. Organski otpad pak onečišćava sastojke koji bi mogli biti reciklirani.

Yassine Mazzout se boji da će proći još puno vremena prije nego što se smeće bude odvajalo i u domaćinstvima. Jer ne postoji politička volja. "I u Europi ima gradova u kojima se svo smeće baca na jednu hrpu. Treba nam strategija, kratkoročna i dugoročna", kaže. "Ljudi moraju biti senzibilizirani - od pojedinačnih domaćinstava do velikih firmi, od đaka do političara." Možda ćemo za 30 godina ovdje uspjeti postići da se otpad direktno odvaja."

U svakom slučaju količina smeća koje dospijeva na trake zadruge Attawafouk postaje sve veća - jer se nitko drugi organizirano ne bavi ovim poslom. Ovaj projekt je pobudio i interes Svjetske banke. Za nekoliko tjedana će u rad biti puštena i druga traka za reciklažu. "Ponosan sam na ono što smo postigli", kaže Mustapha Lafifla, mršavi muškarac s ljubaznim licem i velikim slamnatim šeširom." On je Yassinova desna ruka. "Radimo u ljudskim, fer uvjetima. I želio bih da još više ljudi tako može raditi. Potrebno nam je više zadruga kao što je ova. Možda se jednoga dana možemo udružiti i tako izvršiti veći pritisak na politiku."