«Pažnja: Vozilo na putu! Pažnja: Automatski prijevoz!» – dopire iz utrobe robota-transportera. Unatoč golemom teretu, oniža crna mašina otmjeno klizi hodnicima bolnice u Bochumu. Na leđima nosi veliki kontejner s jelom za pacijente s čitavog kata. Da se pritom još i oglašava ljubaznim upozorenjima, razumije se samo od sebe – uostalom, tako je programirana. Osam takvih robota već je pola godine u bolničkome pogonu. Široki su pedesetak centimetara, dugački metar i šezdeset i vrlo spretni u manevriranju od odjela do odjela. Da se uopće snalaze po arhitektonski složenoj zgradi, valja zahvaliti promišljenom sustavu navigacije, objašnjava voditelj Tehničke službe Stephan Hergit: «Upravljanje funkcionira uz pomoć bežične lokalne kompjutorske mreže. A svoj put robot pronalazi na temelju digitaliziranih nacrta zgrade odnosno hodnike opipava radarom i tako prepoznaje prepreke.»

Ni roboti nisu otporni na «dječje bolesti»

Kad joj dođe vrijeme da napuni baterije, mašina to prepozna sama od sebe. Gdje će se priključiti na struju, kaže joj višekratni čip. Senzori na stropu bolnice vode ju kroz hodnike, a po potrebi može pozvati i dizalo, kako bi dospjela na neki drugi kat. Pri skretanju daje žmigavac kao upozorenje ostalim sudionicima u bolničkome prometu, a ispriječi li joj se na putu kakva prepreka, lako je prepozna uz pomoć senzora, odmah se zaustavi te oglasi zahtjevom: «Molim, maknite se u stranu!»

Tehničkih problema više gotovo da i nema. No, u probnoj fazi početkom godine uređaj je bio suočen s poteškoćama u funkcioniranju i nepovjerenjem svojih ljudskih kolega. Jedan od nedostataka «robija», kako im se ljupko tepa, jest nemogućnost razlikovanja između živih i neživih prepreka. Naravno da se nekakav materijalni predmet, ni nakon ljubaznog upozorenja, neće maknuti u stranu, zbog čega dolazi do stvaranja kolona robota, pripovijeda Hergit: «Kao i kod svakog industrijskog proizvoda postoje dječje bolesti. I normalno je da tu i tamo katkad treba zamijeniti poneki modul ili da s akumulatorom nešto nije u redu i tako dalje. No, ti su nedostaci uglavnom otklonjeni.»

Mašine nisu konkurencija ljudima

Rješavanjem tehničkih problema popustila je i sumnjičavost osoblja prema njihovim elektronskim kolegama. Na početku su neki u njima vidjeli čak i opasnost, prisjeća se šef kirurškog odjela Matthias Bergener: «Zapravo se razgovaralo o tome da ne bi trebalo doći do ukidanja radnih mjesta. U to smo vjerovali i tako je i bilo. Već 20 godina radim u ovoj bolnici i unatoč svoj suvremenoj tehničkoj opremi, koja je od tada ovdje uvedena, nije mi poznato da je zatvoreno ijedno radno mjesto.»

I dobro je da je tako, jer roboti, doduše, mogu ponijeti teret i do 600 kilograma, ali dodira s pacijentima ima samo bolničko osoblje. Ono prethodno na hodnicima mora isprazniti robote i jelo servirati bolesnicima koji uglavnom pozitivno reagiraju na prizore kao u znanstveno-fantastičnim filmovima. Da je po volji voditelja Tehničke službe Stephana Hergita, razvoj robota trebao bi ići i korak dalje: «Bilo bi lijepo kada više ne bi imali kotače, nego bi mogli lebdjeti hodnicima. To bi rasteretilo građevinare, na primjer pri nalijevanju estriha. No, vjerojatno se radi o dalekoj budućnosti.»