U njemačkim domovima za umirovljenike kao i u ustanovama za njegu starih i nemoćnih, sve je više migranata. Riječ je o useljenicima takozvane prve generacije koja je u Njemačkoj doduše stekla novi dom ali je zadržala svoje običaje, kuhinju i navike iz stare domovine. Veliki dio njih nikada nije dobro ili sasvim dobro naučio njemački jezik. Njihov dolazak u spomenute ustanove, osoblju često predstavlja probleme budući da su migranti iz navedenih razloga ipak po mnogo čemu drugačiji od Nijemaca. Njegovatelji, medicinsko osoblje i socijalni radnici su stoga upućeni na dodatnu pomoć. A nju bi oni ubuduće mogli dobiti od mladih migranata.

„Centar preživljavanja“, kako glasi zajednički naziv mreže raznih humanitarnih i socijalnih organizacija, pokrenuo je naime nedavno novi program izobrazbe u školi Paulo Freire u Berlinu. Riječ je školovanju mladih migranata koji su i sami nedavno stigli u Njemačku i koji često imaju poteškoća pronaći radno mjesto. Njima se ovdje pruža prilika da steknu zanimanje (državno priznatu diplomu) socijalnog asistenta s težištem na njezi bolesnih i starijih. Školovanje traje dvije godine a sastoji se kako od nastave teorije tako i prakse u domovima za bolesne i nemoćne osobe.

Mladim strancima se otvaraju nove perspektive

Jedan od polaznika ovog novog programa je 25-godišnji Afganistanac Najib Jakobi. On praksu obavlja u Berlinu, u četvrti Moabit, u jednoj od ovdašnjih socijalnih ustanova. Njegovi „klijenti“ su između ostalih umirovljenici turskog podrijetla. Jakobi s njima provodi vrijeme, primjerice – vježbajući njihovo pamćenje i to tako da moraju naizmjence prevoditi imena životinja, sa turskog na njemački jezik. Tijekom priprema, i sam Najib Jakobi morao je pogledati u riječnik, budući da je turski jezik sličan uzbekijskom (njegovom materinjem jeziku) ali nije isti.

Radom u ovoj ustanovi je više nego zadovoljan. „Ja sam odrastao kod bake. Ona se brinula za mene a ljubav koju sam dobio od nje, osjećam i danas pa je mogu prenijeti dalje. Osim toga, ovaj mi se posao sviđa i zato jer je riječ o radu s ljudima. To mi je ipak draže od posla u uredu, ispred kompjutera od kojeg ne čujem niti riječ“, priča Jakobi. On je u dobi od 14 godina, sam, bez obitelji, iz Afganistana stigao u Njemačku. Dugi niz godina je morao čekati na neograničenu dozvolu boravka. Sada ju konačno ima a s njom, kako kaže, i perspektivu po pitanju posla i zanimanja.

„Do sada smo nudili samo osnovne tečajeve na području njege. No, oni nisu bili državno priznati. Sad, međutim, imamo konačno mogućnost našim učenicima ponuditi pravo školovanje i zanimanje“, kaže voditelj škole „Paulo Freire“, Marco Hahn. On dodaje kako učenici mogu nakon završene dvije godine, nastaviti školovanje još dvije godine i steći diplomu njegovatelja. „Oni su u svakom slučaju jako traženi. Mislim da je to odgovarajuće rješenje problema velikog nedostatka radne snage na polju njege starih i bolesnih“, kaže Hahn.

Diskriminacija ipak postoji

Trenutno ovu školu pohađa 45 učenika u dobi između 17-te i 40-te godine života. Većina je turskog, kurdskog i arapskog podrijetla no ima i onih iz Kenije ili Brazila. Ovdje stječu znanja s područja njege bolesnih i starijih ali i iz općih predmeta kao što je njemački ili glazbeni odgoj. Obzirom na njihove u pravilu, teže životne priče, ova škola im nudi i dodatne programe i savjetovanja koje mogu dobiti kod socijalnih radnika ili pak odvjetnika specijaliziranih na pravo za strance.

Praksu većinski obavljaju u ustanovama koje pripadaju berlinskoj tvrtki za upravljanje bolnicama, Vivantes i koja je ujedno i nositelj cijelog projekta škole. U tim ustanovama su najčešće svi vrlo zadovoljni ovim učenicima, no tu i tamo se dogodi i nešto neugodno. „Bilo je slučajeva da su starije osobe, oboljele od demencije, bile iritirane dolaskom nekog afričkog učenika. Da, i toga ima“, kaže Marco Hahn i dodaje kako je odnos prema diskriminaciji također jedna od tema u nastavi. „Jedan od naših vrlo važnih ciljeva u nastavi je da učenike ojačamo kako bi se mogli suprotstaviti rasizmu, da se ne postavljaju manji nego što jesu već da mogu reći – „ovdje sam, naučio sam nešto dobro i time želim učiniti nešto za pacijente baš kao i moji njemački kolege. Imam pravo biti ovdje, živjeti u ovoj zemlji jer je to i moja domovina“, naglašava Marco Hahn.

Nakon završene dvije godine školovanja, gotovo polovica učenika želi nastaviti školovanje na još dvije godine i steći zanimanje njegovatelja. Obzirom na tolika pozitivna iskustva, već je sada u planu primanje stotinu učenika godišnje na ovu školu. „To i je naš cilj; da migrantima ponudimo jednu solidnu osnovu kako bi se mogli sami financirati i time sebi u Njemačkoj osigurati sigurna životna primanja“, kaže Marcus Hahn.