Strah je tu, danju i noću, rekao je Mamadou iz Čada, koji je tražio da DW ne objavi njegovo puno ime zbog straha od osvete, prepričavajući što mu se dogodilo ranije ovog mjeseca nakon što nije uspio doći do talijanskog otoka Lampedusa gdje su ga trebali dovesti krijumčari ljudima.

"Časnici tuniske obalne straže uzeli su nam mobitele i novac, potom su nas odvezli do libijske granice gdje su nas svukli i ostavili same”, rekao je za DW iz mjesta gdje se skriva. Riječ je o masliniku u blizini tuniskog lučkog grada Sfaxa. Kaže da je hodao oko 240 kilometara kroz pustinju da bi tamo stigao.

Skrivanje u masliniku

Maslinik je postao ozloglašeno skrovište za oko 80.000 subsaharskih migranata koji čekaju priliku da pređu Sredozemno more kako bi mogli doći do Europe.

Lauren Seibert, istraživačica pri Human Rights Watchu koja je fokusirana na prava izbjeglica i migranata, rekla je da je ono što su Mamadou i drugi doživjeli bilo "nezakonito kolektivno protjerivanje ili ono što ljudi nazivaju 'odlagalištima u pustinji'."

Alžir, Libija i Mauritanija već godinama "prakticiraju kolektivna protjerivanja", kaže ona za DW, ali u Tunisu je to noviji fenomen koji je od prošle godine postao - sustavan.

To kaže i stručnjak za tuniske migracije koji je govorio za DW, ali pod uvjetom anonimnosti: "Proteklih godina bilo je nekoliko slučajeva, obično kada su tuniške vlasti presrele krijumčarske brodove iz Libije", rekao je on.

"Sada se čini da su protjerivanja više sustavna, dijelom uključuju urbane pritvore u mjestima kao što su Sfax i Zarzis, a također podrazumijevaju promjenu u načinu na koji se postupa s migrantima presretnutim na moru", dodao je on.

Ranije ovog mjeseca, Lighthouse Reports, istraživačka novinska organizacija koja je surađivala s nekoliko međunarodnih medija, objavila je izvještaj u kojem se govori o povećanju broja takozvanih "odlagališta u pustinji".

Nakon godinu dana duge istrage, zaključeno je da je Tuniska nacionalna garda bila u središtu ovih operacija, a velik dio sredstava dolazio je iz europskih zemalja.

Poticanje obuzdavanja migracija

Europska unija je prošle godine sklopila ugovore o migracijama s Egiptom, Marokom, Mauritanijom i Tunisom, sporazume koji uključuju financiranje posebno namijenjeno za suzbijanje migracija prema Europi.

Za mnoge promatrače, nedavni razvoj situacije u Tunisu kada je riječ o pitanju migracijske politike posebno je zabrinjavajući jer je ova zemlja postala popularna polazna točka za migrante iz cijele Afrike koji se nadaju doći u Europu.

Tunis je 2015. ukinuo vize i bilo je nadaleko poznato da zemlji treba jeftina radna snaga u "neslužbenom” sektoru, što ju je učinilo dobrim mjestom za zaustavljanje ljudi u njoj kako bi prikupili sredstva za prelazak preko Mediterana.

U proteklom desetljeću, lučki grad Sfax, koji je udaljen manje od 150 kilometara od Lampeduse, postao je glavno središte za krijumčarenje ljudima, što su tuniške vlasti manje-više tolerirale.

No u veljači 2023. godine predsjednik Tunisa Kais Saied pokrenuo je novu akciju protiv migranata nakon što je ustvrdio da subsaharski migranti koji ulaze u zemlju svjesno mijenjaju demografsku strukturu Tunisa. Rekao je da to prijeti da se Tunis pretvori u "afričku" zemlju umjesto u "arapsko-muslimansku".

Nakon toga uslijedila je policijska akcija širom zemlje koju je djelomično poduprlo stanovništvo Tunisa, pri čemu su mnoge subsaharske obitelji šikanirane na ulicama, izbacivane iz svojih domova i proizvoljno hapšene.

Međutim nakon međunarodne osude i manjih lokalnih demonstracija, predsjednik Kais Saied posjetio je Sfax u pokušaju smirivanja situacije.

U srpnju prošle godine, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ponudila je, u okviru sporazuma s Tunisom, financijski paket vrijedan više od milijardu eura, koji se sastoji od 900 milijuna eura plus 150 milijuna eura neposredne budžetske pomoći, te dodatnih 105 milijuna eura za upravljanje granicama i aktivnosti protiv krijumčarenja.

Iako je Kais Saied više puta inzistirao na tome da Tunis neće postati ni "centralna ni prelazna točka za subsaharske migrante", aktivisti za ljudska prava kažu da su ilegalna kolektivna protjerivanja u velikom porastu. "Sve veća sredstva EU-a namijenjena kontroli migracija samo potiču ta kolektivna protjerivanja, koja su u suprotnosti s regionalnim i međunarodnim pravom", rekla je Seibert iz HRW-a za DW.

Prema izvještaju novinske agenciji AFP, EU nije izričito odgovorio na navode Lighthouse Reportsa. Glasnogovornica EU-komisije Ana Pisonero je rekla da je "ponekad situacija izazovna u našim partnerskim zemljama... (ali one) ostaju suverene države i one i dalje kontroliraju svoje nacionalne snage."

Seibert smatra su to prazne riječi. "Zapravo postoji jasna granica koja se može povući između financiranja EU-a i nastavka ove prakse", kaže ona.

Sustavna protjerivanja

Kad je Tunis prvi put deportirao oko 1200 migranata na granicu s Libijom u svibnju 2023., "to je bio katalizator humanitarne krize, u kojoj je nekoliko migranata, uključujući djecu, umrlo, a također je dovelo do političke krize između Libije i Tunisa", rekao je DW-u stručnjak za migracije koji je želio ostati anoniman.

Međutim, nakon međunarodnog negodovanja, deportacije velikih razmjera prestale su u srpnju, da bi bile nastavljene već u rujnu, kada su tuniske vlasti ponovno počele pritvarati veliki broj ljudi.

"Od tada dio transporta ide do alžirske granice, gdje postoje brojne tenzije s alžirskim graničnim snagama, a drugi prema libijskoj granici", kaže ovaj promatrač, te zaključuje:

"Iako tunižanska trenutna protjerivanja do libijske granice ne stvaraju humanitarnu krizu jer Libijci prilično brzo preuzimaju migrante, oni ipak bivaju dovođeni u pritvorske centre gdje se suočavaju s rizikom od zlostavljanja i iznude."

Tarak Guizani je surađivao na ovom izvještaju iz Tunisa.