Hrvatska idućih dana slavi 30. godišnjicu svoje vojno-policijske oslobodilačke akcije Oluja, između ostalog, i mimohodom odnosno paradom oružanih snaga koja će se održati u četvrtak, 31. kolovoza u Zagrebu. No čini se da sama ta manifestacija ima više drugih motiva, negoli je to puki, iako „okrugli“ navedeni jubilej.

Primjerice, dogovoreno masivno novo naoružavanje država-članica NATO-pakta. Zahtijevat će to više nego dvostruko veća ulaganja iz hrvatskog javnog budžeta negoli danas, pa je takav izdatak potrebno i koliko-toliko uvjerljivo opravdati.

Tome će poslužiti neki od najnovijih komada skupe vojne tehnike što ih je Hrvatska nabavila u posljednje vrijeme, ali mimohod zacijelo ima i funkciju popularizacije službe u vojsci općenito. Naime, u toku su ubrzane pripreme za ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka u toj zemlji. Ovo je četvrti mimohod u 34-godišnjoj povijesti Republike Hrvatske.

Bez novog prekoplotnog nadmudrivanja

S neovisnim političkim analitičarom Davorom Gjenerom smo razgovarali o jednoj tezi koja se posljednjih tjedana potencira u dijelu javnosti – da se mimohod organizira prvenstveno zbog poruke Srbiji, koja će stoga uskoro, već u rujnu, organizirati svoju paradu kao odgovor na tu poruku.

„Nema nikakvog razloga se te dvije parade uspoređuju, naprosto zbog toga što je Hrvatska u NATO-u, pa ne gradi samostalno svoj obrambeni sustav, a niti s obzirom primarno na Srbiju. No svakako je očito da Aleksandar Vučić jako inzistira na toj komparaciji", drži Gjenero.

„Primjerice, njemu je bilo veoma stalo do podatka da je po indeksima vojne spremnosti zadnjih godina Srbija preskočila Hrvatsku“, dodao je on, „dok ovdje nije bilo posebnog uzrujavanja oko toga“.

Kaqo i neki drugi analitičari u Hrvatskoj, i Gjenero smatra da realno nema mjesta za tezu o ogledu dviju susjednih zemalja kroz te manifestacije. Iz hrvatske perspektive, uvjeren je, težište je više na nekim drugim aspektima, koji su puno relevantniji od bilo kakvog povoda za novo 'prekoplotno' nadmudrivanje. „Oba se tiču konteksta NATO-a i nemaju veze sa Srbijom“, naglašava Gjenero.

Prije svega se tu radi o novijem preslagivanju odnosa u NATO-u nakon napada Rusije na Ukrajinu i početka drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa: „Protekla je era znana kao Pax Americana, ali sada je sve postalo upitno i problematično, a prije svega trošak obrane Europe. S tim u vezi stoji i generalni redizajn ekonomsko-političkih relacija između država i kontinenata. Hrvatska traži svoje mjesto u tome. A posebno traži način da nekako kompenzira predviđeni trošak za vojsku. Da iskoristi naoružavanje za razvoj svoje industrije.“

Bolni troškovi naoružavanja

„No zasad u tome imamo samo dvije bitne korporacije, HS Produkt i Šestan Busch, uz novosti iz tvrtke Orqa koje se čine zanimljivim. S druge strane, krajnje je za Hrvatsku neugodno to što je upropastila svoju brodogradnju, pa sad više nema kapacitet za gradnju vlastite vojne flote. A mora ju imati, već i zbog obalne straže“, zaključio je Davor Gjenero.

Nameće se pretpostavka, u najmanju ruku, da će Hrvatska izvući deblji kraj u ekonomskom pogledu, kad je riječ o naoružavanju. Rast vojnog sustava bit će u tom pogledu teško opravdati, a posljedice će se osjetiti na civilnim javnim izdacima.

Ivan Šiber, stručnjak za političku psihologiju i marketing te profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, smatra da upravo svjedočimo tome kako čitava Hrvatska pokušava naći uporišne točke za opravdavanje logike vlasti i opće situacije. A nju karakteriziraju, po njegovu mišljenju – jad i bijeda.

„Nisu to preteške riječi“, kaže Šiber za DW, „jer je tako i politički i ekonomski i demografski i svakako. Okrugla brojka godišnjice Oluje pritom je praktična za reklamu. No usporedio bih taj mimohod i njegovu zasigurno pozamašnu cijenu s onim skromnim, marginalnim obilježavanjem prije dva i pol mjeseca."

Naš sugovornik misli time na proslavu 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Vlast se prema tome odnosila dosta suzdržano.

„No zato se po medijima dalo čitati kako to nije ni bilo oslobođenje, što je stajalište iza kojeg neformalno stoje najjače političke snage u zemlji. Po njima Hrvatska počinje tek od 1991. godine, dok nam je sva pretpovijest tuga i žalost. Naravno, ja ovim primjedbama ne želim umanjiti značaj Oluje ni njezine proslave, ali nama je povijesna slika krajnje neuravnotežena, kao u SAD-u s Građanskim ratom“, mišljenja je Ivan Šiber.

I dalje problem s partizanima i ustašama

„Znate, tamo u filmovima i drugdje uvijek možete osjetiti u prvom planu tu nekakvu patnju američkog Juga", dodaje ovaj politolog, „i njihovu tradiciju te očiti, izraziti resantiman. Ali, kad govorimo o Americi, u Hrvatskoj bismo trebali znati i to da je npr. kompletno irsko useljeništvo tamo bilo slano direktno na prvu liniju, u zamjenu za državljanstvo! Spominjem to zbog današnjih najava nekih novih ratova, prema čemu u izvjesnoj relaciji stoji i ovaj mimohod. No mi i dalje imamo problem s Drugim svjetskim ratom, partizanima i ustašama, gdje pobjeda jednih automatski znači poraz drugih, bez kompromisa“.

Šiber inzistira na stavu da prezentacija oružja ne može za Hrvatsku biti od onolikog značaja kao što bi to bilo dosljedno zastupanje nacionalne politike i vjerodostojne pozicije u međunarodnim odnosima. „Hrvatska državna vlast mora se uskladiti s našim ustavom, prestati se stidjeti pobjede u Drugom svjetskom ratu, okrenuti se iskreno tim vrijednostima, pa će i mimohodi doći na svoje“, rekao nam je on o ovogodišnjoj proslavi Oluje i – nabavci novog oružja.

Iza te politike intenzivnog naoružavanja mora stajati konkretna politika odnosa prema vlastitoj prošlosti, s obzirom i na 40-e i 90-e godine prošlog stoljeća, ili će biti teško govoriti o nekoj budućnosti Hrvatske, uvjeren je Šiber.