Miraz u Indiji ima tradiciju staru stotine godina. Na dan vjenčanja mladenka od svoje obitelji dobiva zlato, nakit i druge vrijedne predmete. Što je taj miraz veći, utoliko će viši biti i njezin status u novoj obitelji. Istodobno, on mladoj ženi daje određenu financijsku sigurnost u slučaju nužde.

Tako je to u ovoj zemlji bio običaj tijekom stoljeća. Međutim, za vrijeme razdoblja kada su britanski kolonizatori vladali Indijom (1858-1947.) ova tradicija doduše nije nestala, ali joj je promijenjen značaj. "Kao posljedica velikih gospodarskih i društvenih promjena pod britanskom vladavinom, žene u Indiji su izgubile svoje dotadašnje pravo na dobivanje bogatog miraza. Izgubile su kontrolu nad ovim običajem, a cijeli proces je doveo do toga da su one time pale na društvenoj ljestvici. Od tada se na njih gleda kao na manje vrijedne – a to je pak utjecalo i utječe još uvijek na njihov cjelokupni život“, objašnjava američka povjesničarka Veena Talwar Oldenburg. Ona dodaje kako od tada novac ili druge vrijednosti više ne dobiva mladenka osobno, već njezina obitelj sve to poklanja obitelji mladoženje.

Ukorijenjene u društvo

U početku je ovaj novac (ili neki drugi vrijedni predmeti) služio pokrivanju troškova vjenčanja, no s vremenom je postao važan izvor zarade. Miraz, naime, vrlo često za obitelj predstavlja veliko financijsko opterećenje zbog čega mnogi (ako ne i većina) prednost daju sinovima dok kćerke jednostavno zapostavljaju. U nekim indijskim saveznim državama koje su posebno siromašne i nerazvijene čak postoji i praksa ubijanja djevojčica nakon rođenja.

No, ne samo to. Mladoženja i njegova obitelj vrlo često imaju i velika očekivanja od obitelji mladenke što naravno dovodi do sukoba između obitelji. A najčešće je pri tome žrtva sama žena. Tisuće djevojaka tako svake godine postanu objektom zlostavljanja, tjelesnog i psihičkog nasilja, neke budu odbačene od nove obitelji. No, nemali broj njih je premali miraz morao platiti vlastitim životom, nakon što ih je mladoženjina obitelj ni manje ni više nego – zapalila.

Zbog svih ovih razloga, tradicija plaćanja miraza je u Indiji službeno, zakonski zabranjena još od 1961. godine. Međutim, usprkos zakonu, ona živi i dan danas. "Ovaj običaj još uvijek egzistira u svim društvenim slojevima. Čak niti dobro obrazovane obitelji se ovoj tradiciji ne suprotstavljaju“, kaže Suman Nalwar, policajka iz New Delhija nadležna za spriječavanje nasilja nad ženama. "Da se miraz i nasilje koje je s njime povezano još uvijek održavaju, za to postoje mnogi razlozi: činjenica da je indijsko društvo patrijahalno društvo, rastuća bijeda i siromaštvo, kao i sveopći loš i čovjeka nedostojan odnos prema ženama uopće. Mnogi se još uvijek uvelike pridržavaju tradicionalnih uvjerenja prema kojima, primjerice, žena nakon vjenčanja postaje vlasništvo supruga, a prije vjenčanja ona nije ništa drugo nego tek novčano opterećenje za svoju obitelj. Ukoliko mladoženja ili njegova obitelj nisu zadovoljni mirazom, tada vrlo često dolazi do nasilnih sukoba“, kaže Ranjana Kumari, direktorica Centra za socijalna istraživanja u New Delhiju.

Nasilje i njegove posljedice

Službenim podacima indijske kriminalističke statistike, broj nasilnih činova je tijekom posljednjih godina porastao. Godine 2001. je broj žena koje su zbog sukoba oko miraza izgubile život iznosio 6.851, dok je 2012. godine ova brojka porasla na 8.233. Pritom nije sasvim jasno je li njihov broj doista porastao ili su obitelji počele češće ove slučajeve prijavljivati vlastima.

No, činjenica je da je broj osuđenih zbog ovih ubojstva ostao jednako nizak: u prosjeku tek svaki treći počinitelj mora odgovarati za svoje nedjelo. "Za to postoji također nekoliko razloga. S jedne strane je to manjkavost policijskih istraga, obzirom da u Indiji postoji kroničan manjak policajaca te su u pravilu i loše obrazovani. S druge strane, među njima je vrlo raširena korupcija. Mnogi policajci primaju od obitelji mladoženje mito i jednostavno nakon toga više ne žele nastaviti istragu“, kaže Kumari. "Iz tog razloga mnoge obitelji žrtvava i ne pokušavaju prijaviti počinitelje. Osim toga, mnogi se boje i stigmatizacije koja slijedi tijekom sudskih procesa koji traju beskonačno dugo. Stoga sukobljene obitelji najčešće pronalaze rješenja među sobom 'izvan sudnica“, kaže Savita Pande, profesorica južnoazijskih studija na Sveučilištu Jawaharla Nehru u New Delhiju.

Ona dodaje kako ovi sukobi oko miraza često završavaju i samoubojstvom mladenki. Koliki je njihov točan broj, to se uopće ne zna, no vlasti polaze od toga da u Indiji u prosjeku svakoga sata četiri mlade žene izvrše samoubojstvo iako zapravo postoje zakoni koji ih štite.

"Rastuća kultura pohlepe"

Tendenciju porasta potražnje miraza na neki način objašnjava i gospodarski razvoj Indije. "Vjenčanja postaju sve više neka vrsta društvenih transakcija. Povećanje životnog standarda izaziva i porast kulture pohlepe. U današnje vrijeme budući supruzi zahtijevaju skupe elektronske uređaje, automobile i nekretnine dok su prije bili zadovoljni samo s odjećom, nakitom ili nekim manje vrijednim predmetima“, kaže Pande.

No, iako se čini da indijske vlasti ne čine mnogo kako bi zaustavile ovu tradiciju i s njome povezano nasilje i ubojstva, to ipak nije u potpunosti točno. Neke savezne države, kao primjerice, Tamil Nadu, u tu je svrhu osnovao 1992. godine i jednu specijalnu policijsku jedinicu. U međuvremenu u ovoj saveznoj državi postoji oko 200 policijskih postaja koje se prvenstveno bave ovom problematikom. "Mislim da Indija ima dovoljno zakona, no ono što nedostaje je svijest o tome da žene zaslužuju poštovanje, da su jednake kao i muškarci. One još uvijek zapravo nemaju svoje pravo, odgovarajuće mjesto u indijskom društvu“, dodaje Pande. Prema njezinom mišljenju, prvi korak prema rješenju ove situacije bio bi kada bi obitelji same počele pružati otpor i jednostavno odbacili ovu nemoralnu tradiciju.

No, kratkoročno gledano, i u tome se slažu svi stručnjaci, ne postoje rješenja za probleme i tragedije vezane uz tradiciju miraza. Vlade saveznih država, kao i ona središnja u New Delhiju, trebale bi preuzeti više odgovornosti po pitanju zaštite i sigurnosti žena u ovoj zemlji – jer toliko dugo dok one to ne budu činile, toliko dugo će tradicija diktirati život većine.