Jean-Pierre Laparra se žuri. Prije nego što padne mrak, gradonačelnik želi pokazati posjetiteljima još jedno osobito mjesto. 63-godišnjak popravlja svoju kapu i gaca po zemljanom putu. Nakon samo nekoliko metara pokazuje nam na jedno neugledno mjesto: "Tu smo još prošle godine pronašli ostatke jednog vojnika iz Bavarske. Još nismo postavili spomen-ploču, ali ona se sprema."

Ovaj stariji gospodin je po mnogo čemu neobičan državni službenik. Formalno, on je gradonačelnik mjestašca Fleury-devant-Douaumont - ali još od početka bitke prije točno stotinu godina to mjesto uopće nema stanovnika. Svi su pobjegli već kad je počeo napad Nijemaca, a nakon rata se više doslovce nisu imali kamo vratiti. Baš svaka zgrada je tamo u ratu bila pretvorena u prah i pepeo, obnova nije imala nikakvog smisla. Jer osim mnoštva leševa, ostala je još i gomila streljiva i eksploziva u potpuno razrovanom i pustom krajoliku.

Selo koje je izbrisano sa lica zemlje

I tako, dok se drugi gradonačelnici u redovno vrijeme bave gradnjom škola i cesta, vjenčanjima i krštenjima, gospodin Laparra je gradonačelnik mrtvog sela. Ono je 1916. bilo u takozvanoj Crvenoj zoni, glavnoj borbenoj zoni bitke kod Verduna i jednoj od najkrvavijih bitaka, koje su se ikad vodile.

Počelo je ujutro, 21. veljače 1916. To je bio ponedjeljak i Nijemci su krenuli u novi napad u pokušaju proboja na istok, prema Parizu. Počelo je topništvom: već kad je počela paljba iz gotovo 1.200 topova koje je njemačka carska vojska dovela pred Verdun, baš svi od oko 450 stanovnika Fleurya su pokupili sve što su mogli i pobjegli iz svog mjestašca. Već su znali što znači ta topnička paljba - tadašnji vojnici su je zvali Blutpumpe (pumpa krvi) ili Knochenmühle (mlinac za kosti). Samo prvog dana je na to mjesto i neposrednu okolicu palo milijun granata.

Tek u lipnju su Nijemci uspjeli osvojiti ono što je ostalo od Fleurya - i onda su tamo počele padati granate francuske obrane. Besmisao tog krvavog rata pokazuje činjenica da je Fleury u tih 10 mjeseci čak 16 puta padao čas u francuske, čas u njemačke ruke - redovito sa tisućama žrtava na obje strane. Na kraju je doslovce ostala pustoš: "Ovo je jedino mjesto u Francuskoj od kojeg nakon (Prvog svjetskog) rata nije ostalo baš ništa", objašnjava nam Jean-Pierre Laparra.

Gradonačelnika nema tko birati

Za stanovnike Fleurya je i nakon rata bilo nemoguće da se vrate. Utoliko i ovog gradonačelnika zapravo nitko nikad nije birao na izborima jer i u tom mjestašcu su ostali samo mrtvaci. Ipak, francuska država je odlučila održati funkciju gradonačelnika Fleurya kojeg imenuje perfekt Verduna "kako bi sačuvao duh ovog sela", objašnjava nam ovaj osobit gradonačelnik. Još njegovi prethodnici su se prije svega bavili potragom za bivšim stanovnicima, organizirali plaćanje odštete i podizali spomenike. Još 1934. je izgrađena jedina zgrada koja stoji u Fleuryu: jedna malena kapelica, podignuta na mjestu gdje je prije bila crkva. To su željeli bivši stanovnici tog mjesta.

Imenovani gradonačelnik je inače umirovljenik i zapravo živi u nedalekom Verdunu. Svakog dana prelazi tih 8 kilometara do Fleurya, održava staze i postavlja male spomen-ploče nekadašnjeg života. Njegov proračun je i više nego skroman - 22 tisuća eura godišnje, ali ipak i tako posjetitelji mogu vidjeti i gdje je stajao bistro gdje su se stanovnici okupljali na čašicu pića i razgovora, gdje je stajala škola... Ali osim te kapele i ponekog spomenika, tamo je sve ostalo kao što je bilo nakon kraja rata i kada je nakon 300 dana bitke, u prosincu 1916. bitka za Verdun konačno završena. Dio bivšeg sela se opet pretvorio u šumu, ali još se posvuda mogu vidjeti krateri granata. Uvijek iznova se nađu i kosti poginulih, prije tri godine su na jednom mjestu pronađeni ostaci od čak 27 francuska vojnika.

Francuska svetinja - i europska budućnost

Verdun ima osobito značenje za Francuze: na drugim bojišnicama su nerijetko Francuzima pomagali i britanski i drugi saveznici, ali Verdun je bila "francuska" bitka. Tu je počela i slava francuskog generala Philippe Pétaina, a Verdun je i glavnog zapovjednika francuske vojske generala Josepha Joffrea stajala karijere: Pariz mu je jasno dao do znanja kako "ne želi niti čuti" da Verdun padne. U prosincu je zato na njegovo mjesto postavljen general Nivelle, koji je onda konačno odagnao opasnost od Verduna.

Ali ovog "gradonačelnika" Fleurya, makar je okružen samo prošlošću i uspomenama, mnogo više zanima budućnost. Bio je iskreno dirnut kad je vidio prijateljski stisak ruke njegovog tadašnjeg predsjednika Mitteranda i njemačkog kancelara Kohla, a koncem svibnja se raduje što će u Verdun doći i njemačka kancelarka Merkel. On će sjediti u prvom redu jer je i središnja grobnica Verduna u Douamontu i glavni spomenik Verduna na njegovom upravnom području.

Ma koliko Verdun i danas bio francuska nacionalna svetinja, to se polako mijenja. Dugo vremena se nije obraćala pažnja i na poginule njemačke vojnike jer su i tamošnji muzej isprva podigli za uspomenu na francuske ratne veterane, a kad su se i sakupljali predmeti za muzej, ostavštine Nijemaca su često završavale u smeću.

Ali u novoj postavci muzeja su se stvari počele mijenjati, kaže nam voditeljica muzeja Edith Desrousseaux de Medrano. Već čitavo stoljeće su im na tom stratištu kosti pomiješane i nitko nije pitao ni te poginule Nijemce ni Francuze prije nego što su ih poslali u taj pakao. "Sad smo prikazali oba očišta. Vojnici sa obje strane su u ratu često kući pisali doslovce iste dojmove ovog bojišta", kaže nam kuratorica.

"Malog Otta za gradonačelnika!"

I gradonačelnik Laparra se dobro sjeća kad je 2014. u grobnici u Douamountu postavljena prva ploča za jednog poginulog njemačkog vojnika. To je učinjeno na inicijativu prijateljskih općina iz Njemačke i isprva nije bilo otpora. "Ali kad je tabla bila postavljena, onda su se ipak javili veterani tu iz okolice. 'Zašto to radite?' pitali su me. 'Naši djedovi će se okrenuti u svom grobu', žalili su se."

Ovaj gradonačelnik mrtvog sela sliježe ramenima. Naravno, on je Francuz i odlično zna što ovo mjesto znači za njegovu domovinu. Njegova majka je u tom ratu izgubila svog oca i čitavog života je imala problema uopće susresti se sa nekim Nijemcem. Ali već 100 godina i Francuzi i Nijemci tu leže zajedno u ovom potpuno besmislenom sukobu. 300 dana nakon što je bitka počela, u napadu Francuza koji je počeo 11. prosinca 1916. su njemačke snage vraćene na položaje na kojima su bili do 21. veljače. Što se dakle promijenilo? Ništa - osim što je ta bitka uzrokovala oko 700.000 mrtvih, ranjenih i nestalih. Vrijeme je da i oni nađu svoj vječni spokoj, bez obzira na boju uniforme.

Zato je njemu najsretniji dan bio događaj od prije dvije godine, kad se konačno nije bavio mrtvima i ruševinama. U Fleuryu je konačno krštena jedna beba i to iz jednog "mješovitog", njemačko-francuskog braka. Još uvijek je oduševljen tim događajem: "Možda će mali Otto jednog dana biti imenovan mojim nasljednikom tu u Fleuryu", šali se gradonačelnik Jean-Pierre Laparra.

Ali onda se okreće i žuri nazad kući, među žive ljude u Verdunu. Za danas je mrtvima opet učinio sve što je mogao.