Molitva, pjevanje, rasprava: tisuće ministranata iz Njemačke i Austrije ovog tjedna pohodi Vatikan pod sloganom: „Slobodni! I zato je svima dozvoljeno činiti dobra djela“. Iako su u Njemačkoj u posljednje vrijeme mnogi, pogotovo mladi, crkvi okrenuli leđa, broj ministranata je još uvijek relativno visok. Gotovo pola milijuna dječaka i djevojčica pomažu pri misama u njemačkim crkvama.

Berlinski katolik na putu za Rim

Počeci ministrantskog hodočašća, koje se u međuvremenu pretvorilo u „event“ masovnih razmjera, sežu u rane osamdesete godine prošlog stoljeća kada se po prvi put grupa od stotinjak ministranata organizirano uputila u Vječni grad. No broj hodočasnika-ministranata je iz godine u godinu rastao. Posebno mnogo njih u Rim dolazi iz južnih, pretežito katoličkih dijelova Njemačke. Među najmanje grupe ministranata spadaju oni iz Berlinske nadbiskupije. I Dominik Mayer dolazi iz najvećeg njemačkog grada u kojem je broj katolika tradicionalno vrlo malen. Ovaj student sociologije je jedan od oko 300.000 katolika u gradu s 3,5 milijuna stanovnika koji pretežito pripadaju protestantskoj crkvi Njemačke. Ili su ateisti, što je ostavština komunizma i Njemačke demokratske republike. Zbog tih okolnosti katolici su rijetki. „Ja sam od 7. razreda pohađao katoličku školu i samo zato se nisam osjećao kao neka egzotična vrsta“, priča Dominik. No susret s ostalim ministrantima iz drugih dijelova Njemačke za njega prije svega znači sakupljanje duhovnih iskustava.

Mise nisu dosadne

Biti ministrant za njega u svakodnevici isto tako znači odricanje od nekih lagodnosti života. Naime dok njegovi vršnjaci nedjeljom ostaju malo duže u krevetu, Dominik se priprema za misu. No on to ne doživljava kao teret. „Ako nisam raspoložen za ministriranje jednostavno se ne upišem za službu taj dan. No mislim da je pridržavanje i ispunjenje obveza važno i kao primjer mlađima“, razmišlja naglas Dominik. On je kao i mnoge njegove kolege svoj ministrantski put započeo odmah nakon prve svete pričesti. „Imao sam potrebu nekako se angažirati u crkvi i tako sam počeo ministrirati“, priča Dominik. Angažman u crkvi mu pričinja veliko zadovoljstvo, kaže, i to ne samo zbog ovakvih događaja poput susreta s Papom i hodočašća u Rim nego i zbog svakidašnjih iskustava koja stječe djelujući kao ministrant. Pritom mu, iako ga mnogi pitaju nije li mu liturgija u međuvremenu postala jednolična, nikad nije dosadno. “Koji put mi kažu: ‚Pa to je uvijek jedno te isto‘. No mise i propovjedi se razlikuju a tu je i uvijek rad s mlađima, tako da se uvijek nešto događa”, govori Dominik uoči odlaska u Rim.

Nevolje s pomlatkom

No kao ministrant Dominik može služiti još najviše jednu godinu. S napunjenih 20 godina starosti prestaje ministrantska služba. Christian Andrees je već odavno napustio ministrantsku službu i sada, s 39, obnaša dužnost pastorlanog referenta Berlinske nadbiskupije. On smatra da ministrantska služba djeci i mladima daje osjećaj odgovornosti i da ih se zbog toga više cijeni. No iako je broj ministranata u Njemačkoj na visokoj razini on je već godinama u laganom padu. Andreas smatra kako razloge za ovaj trend treba potražiti u demografiji i činjenici da je u Njemačkoj sve manje djece a time i pomlatka za ministrantsku službu. Uz to još dolazi sve veći stres u školi i na fakultetu. “Mnogi roditelji prioritete vide negdje drugdje. Škola je tu naravno na prvom mjestu”, objašnjava Andreas. No i Andreas i Domink se nadaju da će možda slike s ovogodišnjeg hodočašća Papi pokojeg mladog vjernika ponukati da se ipak odluči na ministrantsku službu.