„Mi zapravo ispisujemo neku vrstu barometra čitavog društva", kaže profesor novinarstva Thomas Hestermann o rezultatima istraživanja „Kriminalitet i migracije: slika u njemačkim medijima“. U analizama vijesti još od 2007. godine se željelo utvrditi, je li se u slučajevima nasilničnog zločina uopće spomenulo porijeklo počinitelja i u kojem kontekstu.

Rezultate za 2025. Hestermannov tim sa Sveučilišta Macromedia u Hamburgu izradio je za Mediendienst Integration iz Berlina. A rezultat pokazuje potpuno iskrivljenu sliku, tko je počinitelj nasilja: „Otprilike tri puta češće se o takvim nasilnim zločinima piše kad su osumnjičeni neki stranci nego što to odgovara njihovu udjelu u policijskoj statistici o takvom vrstu kriminala."

Sve se promijenilo tek 2015.

Taj omjer nikad nije bio toliko visok, ističe medijski istraživač. Još tamo do 2014. godine, porijeklo u izvještavanju gotovo nije imalo nikakvu ulogu ili se spominjalo samo ako je to imalo tijesnu vezu s događajem.

No godinu poslije je u Njemačku je stiglo oko milijun ljudi, više od trećine bježalo je od građanskog rata u Siriji, a petina je došla iz Albanije i s Kosova. Od tada Hestermann bilježi „drastično iskrivljenu sliku“ u njemačkim medijima kad je riječ o kriminalitetu i migracijama.

Kad se neprestance gleda i sluša o takvim zločinima onda se i kod građana javlja takvo, pogrešno poimanje opasnosti: „Koliko sam zapravo ugrožen? Od koga mi prijeti opasnost?“ Pitanja koja si Hestermann postavlja iz znanstvene perspektive zvuče slično: „Kako se mijenja doživljaj nasilja? Kako se mijenja pogled na osumnjičenike i njihovo porijeklo?“

Zapravo opasno načelo „to ljude zanima“

Ovaj bivši novinar navodi odličan primjer dvaju napada koji su se 2025. dogodili u Münchenu i Mannheimu. „München – mladić, navodno iz Afganistana automobilom ulijeće u masu i ubija dvoje ljudi. Ubrzo zatim u Mannheimu praktično isto čini i jedan nešto stariji Nijemac i pri tome također pogiba dvoje slučajnih prolaznika. U Münchenu – prosvjedi, u Mannheimu – suzdržanost.“

A to je i posljedica medijskog izvještavanja: čak i postaja  ARD je u udarnom terminu oslobodila prostor za izvanrednu emisiju o napadu u Münchenu, ali događaj u Mannheimu je spomenut kao vijest, a pogotovo kad je utvrđena njegova njemačka nacionalnost i kako zlodjelo „nije politički motivirano“ – baš ništa više. Tako je onda i ukupno je u njemačkim TV-programima i novinama bilo dvostruko više izvještaja o zločinu s osumnjičenim strancem.

Hestermann je dovoljno dugo i sam bio u novinskim redakcijama kako bi znao da kod odgovornih urednika najčešće nema nekakve netrpeljivosti prema strancima, nego se odlučuje „iz trbuha“: Što ljude zanima? Što će čitati i gledati? 40-godišnji Nijemac iz Mannheima ih ne zanima, mladić iz Afganistana u Münchenu – to da. Ali upravo tako stvaraju i ksenofobnu sliku društva blisku ekstremnoj desnici.

Isto i u „lijevim" i u „desnim"

Hestermann je osobito iznenađen što u takvom „lovu na klikove“ praktično nema razlike u političkoj orijentaciji medija koje prenose te vijesti. Analizirani su medijski prilozi o nasilnom kriminalitetu u Njemačkoj između siječnja i travnja 2025. o čemu je objavljeno 168 TV-priloga s 146 osumnjičenika i 330 novinskih članaka s ukupno 263 osumnjičenika.

Tu se nisu mogle utvrditi bitne razlike između javnih i privatnih televizijske postaje, baš kao i među tiskanim i internetskim medijima. „Ustanovili smo da su na primjer listovi Die Welt i taz – dvije potpuno različite novine – u promatranom razdoblju navodile isključivo strane osumnjičenike kad je porijeklo uopće bilo tema“, zaključuje Hestermann. To je doista iznenađenje jer jedva da može biti veće političke pozadine ovih novina: Die Welt konzervativnog izdavača Axel Springer na samom je desnom rubu političkog spektra, a berlinski taz (Tageszeitung) je i nastao kao nadregionalno glasilo alternativnog pokreta, a i danas se čita najprije u krugovima ljevice i stranke Zelenih.

„Nikad nije stvar putovnice"

I profesorica s Visoke škole za policiju i javnu upravu u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji, Gina Wollinger tako iskrivljenu sliku u medijima naziva „migrantizacijom" kriminaliteta. Tu se porijeklu i kuluturi iz koje potječe počinitelj pridaje daleko preveliko značenje. „To je kategorija koja se, po mojem opažanju, koristi isključivo kad se radi o ne-njemačkim počiniteljima. Tada odjednom dolazi pitanje: ima li to veze s kulturom?“

Profesorica podsjeća na notornu činjenicu kako kriminal nema veze s porijeklom: „Nije stvar u migrantskoj pozadini, nije stvar u putovnici ni u državljanstvu. Riječ je o određenim rizičnim čimbenicima: siromaštvu, beznađu i osobnom iskustvu nasilja.“ Kad se to uzme u obzir, kaže ona, nema razlike između ljudi s migrantskom pozadinom i onih bez nje.