S obzirom na povijest Roma i Sintija, koju karakteriziraju progoni, koncept „otpora" treba shvatiti kao odgovor na okruženje koje se doživljava kao nehumano i nasilno. Najtraumatičniji događaj 20. stoljeća u Europi - Holokaust - sve do danas oblikuje aktivnosti i diskurse romskog pokreta.

Otpor kao solidarnost

Sistemski, državni progoni i ubojstva koštali su mnogo života. Uništena je sloboda skupina i pojedinaca. Ova perspektiva žrtava se doslovce ogleda u romskom izrazu „Porrajimos“, koji označava Holokaust i znači „komadanje“. Istovremeno, njime se izražava segregacija koja je pratila nacionalsocijalistički teror: čovjek je bio sam, odvojen od obitelji, prijatelja, većine društva.

Zato u romskom pokretu otpor ima značenje koje nadilazi egoističku volju za preživljavanjem, odnosno ukazuje na neodustajanje od solidarnosti s drugim ljudima - od zajedništva. Osjećati empatiju u neljudskom sistemu, dijeliti hranu, uzajamno pokušavati da se spasi od smrti - sve su to oblici otpora.

Raymond Gurême (1925.-2020.) je junak jedne takve priče o otporu: devet puta je bježao iz raznih logora u Francuskoj u kojima je bio interniran. Pridružio se francuskom pokretu otpora i borio se za oslobođenje Pariza.

Malo poznati događaj je pobuna Roma 16. svibnja 1944. u koncentracijskom logoru Auschwitz – danas poznat i kao „Dan otpora Roma".

Kasno priznanje

Zoni Weisz koji je preživio Holokaust bio je prvi predstavnik romske zajednice koji govorio u Bundestagu: u svom govoru na Dan sjećanja na Holokaust nazvao je genocid nad Sintijima i Romima tijekom Drugog svjetskog rata „zaboravljenim Holokaustom".

I to je točno: desetljećima su progoni i ubojstva Roma i Sintija ignorirani i izostavljani iz diskursa o Holokaustu.

U Zapadnoj Njemačkoj je genocid nacističkog režima nad Romima priznat tek 1982. skoro 40 godina poslije rata. A trebalo je proći još 30 godina da se ubijenim Sintijima i Romima u Berlinu podigne spomenik. Europski parlament je 2015. - 70 godina poslije 2. svjetskog rata - 2. kolovoza proglasio Europskim danom sjećanja na Holokaust Roma.

Do tada mnogi ljudi nisu bili svjesni genocida nad Romima, dok su i dalje vjerovali u povijesno propagirane stereotipe o kriminalu. To je dovelo do njegovanja i učvršćivanja rasističkih normi, koje su se prakticirale još dugo poslije rata - pa i danas.

Zato je bilo jako važno i ostaje važno - stvoriti svijest da diskriminacija Roma i Sintija ima sistemske i povijesne korijene. Ova činjenica treba podsjetiti da Romi - kao i sva ljudska bića – trebaju biti tretirani s dostojanstvom i poštovanjem.

Kako reći neizrecivo?

U našoj stvarnosti, koju oblikuju mediji, centralni instrumenti komunikacije su osobito umjetnost i kultura. Preko njih se pričaju priče koje s jedne strane definiraju same zajednice, a s druge strane ih prosvjećuju i podsjećaju na zajedničke vrijednosti.

Čak oni koji su preživjeli Holokaust tako su našli načina da konačno izraze ono što im se dogodilo - za mnoge je to bilo nemoguće odmah poslije rata. Do tada nisu uspjeli pronaći riječi koje bi spriječile da se povijest ponovi. Zato su mnogi Romi i Sinti – kao i mnogi Židovi - odlučili šutjeti desetljećima.

U stanju progona

Jedan jedini romski redatelj prihvatio se izazova da tematizira genocid nad Romima i desetljeća šutnje koja su uslijedila: francuski redatelj Tony Gatlif.

Njegov film „Liberté"/„Korkoro" (Sloboda/Usamljenost) pokušava nezamislivo učiniti opipljivim. Zasnovan je na istinitoj priči koja se dogodila u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Gatlif je kasnije objavio proširenu verziju priče u knjizi koju je napisao zajedno s Erikom Kannayom.

U filmu se Gatlif odriče kulta žrtve i ne postavlja nikakva moralna pitanja već detaljno dokumentira užasne događaje. Ono što je prikazano je iskustvo ljudske duše u stanju progona. Glavni lik, Rom Toloche, uglavnom govori svojim tijelom, praćen atmosferskom muzikom Gatlifa. Gledatelj je svjedok složenih situacija u kojima dolazi do izražaja i zla strana ljudske naravi. Usprkos višejezičnim dijalozima, nije potrebno poznavanje jezika da bi se razumjelo o čemu ovaj film govori.

Otpor kao pamćenje

Gatlif se strogo pridržavao povijesnih detalja. Međutim, rezultat nije jednostavna rekonstrukcija povijesti, već sjećanje pretočeno u film. To je filmski hommage Romima koji su postali žrtve i heroji Porrajimosa i ljudima koji su riskirali svoje živote, da bi im pomogli. Film udaljava publiku od stereotipa kroz odsutnost romantizacije i demonizacije. Složeni likovi, njihova kultura i vjerovanja nisu egzotični, strani ili mistični. Time pruža autentičan uvid u različite načine života koji su se razvijali kroz stoljeća bijega.

Film također pokazuje da neprijateljstvo prema Romima nije počelo s nacistima - niti je s njima završilo. Korkoro jasno stavlja do znanja da su desetljeća šutnje bila izraz i rezultat upravo ove bolne spoznaje.

Ceija Stojka - glas boje

Primjer za to je umjetnica Ceija Stojka (1933. – 2013.), koja je šutnju prekinula tek kada je imala nešto više od 50 godina. Osamdesetih godina prošlog stoljeća počela je detaljno zapisivati svoja sjećanja. Kristalno jasno je pričala o godinama svog djetinjstva u nekoliko koncentracijskih logora, prije nego što je nekoliko godina kasnije počela i slikati na tu temu.

Izložba „La memoria invicta“ (Neporaženo sjećanje), koja je otvorena u Sevilli u Španjolskoj u siječnju 2022. prikazuje njezine grafike i bavi se dugogodišnjom šutnjom preživjelih kao oblikom unutarnjeg otpora. Kada je Stojka izašla u javnost sa svojom pričom, postala je snažan glas sjećanja, ikona romskog pokreta i njegove borbe za priznanje. Njezini radovi nas puno uče o moći riječi.

Maria Bogdan je sociologinja i teoretičarka medija. Posljednjih godina posebno se bavila društvenim medijima u kontekstu romskog pokreta. Ovo je prvi esej iz trodijelnog serijala Glas boje o otporu, pripadnosti i otpornosti kao centralnim pojmovima u romskom pokretu. Autorica ih analizira na osnovi značajnih djela iz umjetnosti i kulture romskih zajednica.