U posljednje vrijeme se često čuje fraza "prvi puta nakon rata" - i tu se naravno misli na posljednji rat kojeg je doživjela čitava Europa. Političari, komentatori i analitičari redovito koriste upravo razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kao zornu sliku dramatičnog trenutka u kojem smo se iznenada zatekli.

Tako je i britanski premijer Boris Johnson rekao kako njegova vlada poduzima korake "neviđene od Drugog svjetskog rata", a slično je govorila i njemačka kancelarka Merkel. I glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres govori o "ekonomskom udarcu koji će izazvati recesiju koja se vjerojatno ne može usporediti s ničim u nedavnoj prošlosti", dodajući kako je to "kriza i najveći izazov s kojim smo suočeni od Drugog svjetskog rata."

To nije samo retorika: ta fraza je potrebna za razne ekonomske parametre. Tako je i industrijska proizvodnja SAD iskazala najveći pad - opet od Drugog svjetskog rata, baš kao što su i ekonomski pokazatelji u Njemačkoj i Francuskoj već u prvom kvartalu bili tako loši da mnogi stručnjaci predviđaju recesiju - čak depresiju kakva se nije vidjela od najkrvavijeg ratnog sukoba prije 75 godina.

Tako i ekonomisti Deutsche Bank pišu kako će pad BDP-a kakav se vidi u prvom polugodištu "bitno nadmašiti bilo kakve podatke prikupljene barem od Drugog svjetskog rata."

Bez krova nad glavom

Ali to se zapravo jedva može usporediti. I kod ove pandemije se još uvijek ne može reći koliko će ona štete načiniti gospodarstvu, niti nitko ni bilo koja nacionalna vlada ne može reći kad će ona završiti.

Jedino o čemu možemo govoriti o šteti koja je učinjena do sad i ona je nedvojbeno golema. Ali na ovom stupnju ona je potpuno drugačija od stanja u kojem se zatekla Europa nakon Drugog svjetskog rata.

Povjesničar Tony Judt u svojoj knjizi "Poraće: Povijest Europe od 1945." ukazuje kako je najveći ekonomski problem Europe poslije tog rata bio nedostatak kuća za stanovanje. Po čitavoj Europi je uništen golemi broj stambenih zgrada: u Njemačkoj (oko 40%), Velikoj Britaniji (30%), Francuskoj (20%)... Diljem kontinenta je bio golemi problem što se nije imalo krova nad glavom.

Teško je stradala sva prometna infrastruktura - željezničke tračnice i kompozicije, mostovi, ceste, kanali... U Njemačkoj na više od 860 kilometara tijeka rijeke Rajne kroz ovu zemlju je ostao jedan jedini most - i on zapravo čudom, a i on je bio oštećen. Povrh toga, vladala je golema nestašica najosnovnijeg kao što su ugljen i hrana.

Ipak, nisu svuda bile samo loše vijesti: sedam godina neumornog ratnog napora u ekonomiji je značilo i mnoštvo dosega inženjera i znanstvenika, osobito kod glavnih nacija koje su sudjelovale u ratu. Prilagodba tih rješenja na gospodarstvo u miru je bila brza i učinkovita, tim više što je zapravo iznenađujući broj tvornica i industrijskih pogona - i makar je to bio glavni cilj napada protivnika - zapravo preživio rat bez većih oštećenja, barem kad se to usporedi s razaranjem stambenih zgrada.

Doba kad smo još bili gladni

Od 1945. do 1947. su se ratna razaranja diljem Europe zapravo obnavljala  upravo nevjerojatnom brzinom. U trenutku samoubojstva Hitlera i kapitulacije Njemačke je na čitavom njenom području operativno bilo samo 10% njene željezničke mreže - već u lipnju 1946. se moglo koristiti 93% i preko 800 mostova je bilo obnovljeno ili je barem privremeno stvorena nekakva alternativa.

Ipak, već 1947. se početni zanos i optimizam u brzi gospodarski oporavak Europe već pretvorio u tmurni realizam. Golemi problem su bile nestašice, pogotovo hrane. Još uvijek je vladala glad.

Povrh svega, vrijeme je bilo loše. Zima s 1946. na 1947. se još uvijek pamti, a ta hladnoća i led su doslovce zamrznuli čitavo gospodarstvo Europe.

Bilo je još problema: države Europe su nagomilale goleme dugove za vrijeme rata i uvelike su bile ovisne o uvozu iz SAD-a. Ali Europa tada nije imala mnogo toga što bi mogla ponuditi na prodaju, što znači da je bilo izuzetno teško naći dolare koji su bili potrebni za robu iz Amerike. Njemačka - točnije, njene Okupacijske zone nije čak imala niti svoj novac.

"Premalo je svega"

Pesimizam se sve više pretvarao u fatalizam. U travnju 1947. je francuski ministar gospodarstva Andre Philip objavio: "Prijeti nam totalna ekonomska i financijska katastrofa." Američki novinar Hamilton Fish je pisao o svojim dojmovima iz Europe: "Tamo je premalo svega. Premalo željeznica, tramvaja, autobusa i automobila da bi prevozili ljude kako bi pravovremeno došli na posao, da uopće ne govorimo o tome da ih odvedu na odmor. Premalo brašna da bi se napravio kruh bez dodataka, a čak i tako nema dovoljno kruha da bi se povratila energija nakon napornog rada (...) Premalo kuća da bi se u njima živjelo i premalo stakla da bi im se popravila prozorska okna. Premalo kože za cipele, vune za veste, plina za kuhanje, pamuka za pelene, šećera za marmeladu, masnoće za pečenje, mlijeka za bebe, sapuna za pranje..."

1948. su Sjedinjene Američke Države počele sa svojim poznatim Marshallovim planom kojim je gospodarstvu Europe pomognuto golemim iznosom koji bi danas otprilike iznosio oko 120 milijardi eura. Ovaj puta ne samo da se od Njemačke nije tražila golema odšteta za štetu koju je učinila kao nakon Prvog svjetskog rata, nego je upravo ona bila i jedna od glavnih korisnika te pomoći. Bilo je i drugih ideja - čulo se i kako bi se Njemačka trebala pretvoriti u isključivo poljoprivrednu zemlju. Ali je prevladalo mišljenje kako je gospodarstvo i industrija Njemačke ključna za gospodarski razvoj čitavog kontinenta.

A onda je došlo čudo...

Pedesete godine prošlog stoljeća, u manjoj mjeri i početak šezdesetih će ostati u sjećanju kao zlatno razdoblje gospodarstva. Zapravo ne samo Zapadne Europe, nego i samih SAD, čitavog niza zemalja Dalekog Istoka, čak i Sovjetskog Saveza.

"Gospodarsko čudo" nije samo nešto što se vezuje za to doba Njemačke, nego i Francuske, Japana, Austrije, Južne Koreje, Italije, Grčke... Trebamo imati pred očima kako je razaranje bilo toliko da je trebalo više od pet godina da se taj uspon gospodarstva doista počeo osjećati i u svakodnevnom životu. Ali to blagostanje jest došlo i ispalo je jedno od najboljih razdoblja ekonomske ekspanzije u povijesti svijeta.

Ipak, glavni poučak kojeg možemo steći iz ovog brzog pogleda na ekonomiju nakon Drugog svjetskog rata jest kako se današnja kriza, bez obzira koliko bila ozbiljna, ne može usporediti s Europom 1945. u dobu kad je bila u ruševina - i doslovce i metaforički.

Ali što isto tako možemo naučiti iz toga jest da nikad ne treba gubiti nadu. Uspjelo se savladati neviđeno razaranje i nesreća, sigurno ćemo uspjeti izaći i iz ove nedaće.