Večer je, sredina studenoga. Nalazim se u jednom od malobrojnih otvorenih barova u jednom gradu na obali u portugalskoj pokrajini Algarve – naravno, na otvorenome i držeći distancu. Pored mog uha iznenada je odjeknuo zvuk zviždaljke. Skupina od desetak žena, koje unutra u baru slave djevojačku večer, s oklijevanjem reagira na konobarov signal. Jedna od njih nastavlja plesati na stolu, druga se još jednom okreće oko šipke.

Konobar se trudi rasporediti žene na odvojene stolove (lokalni korona-propis zabranjuje više od šest osoba za stolom) i postavlja stolice dalje jednu od druge. Odakle taj iznenadni oprez? A onda vidim kako konobar lupka s dva ispružena prsta po svom ramenu. On oponaša policijski čin. Uskoro će tuda proći policijski automobil. Nakon što je vozilo polako prošlo pored lokala, party se nastavlja. Sve do iduće patrole.

Ovaj neobični ritual može djelovati grozno. No gledati na aktualnu krizu kao na globalnu katastrofu kojoj se mora prići sa svom zamislivom strogoćom za mene se uklapa u odgovarajuću sliku: povijest kao slijed epidemija, ratova i kataklizmi. Prema tome, zadaća ljudi je da obuzdaju kaos. Poljska novinarka Ewa Wanat je to dobro rekla: „Ne postoji jedan svijet nakon pandemije, postoji samo jedan svijet između pandemija."

Mobilnost u doba krize

Osobno ne vjerujem u to da je svijet ratni kaos sila. Radije si zamišljam nepostojanost svijeta kao mobilnost ljudi i prirode. Od listopada promatram tu mobilnost iz Algarvea. Pored nešto više od 400.000 portugalskih državljana, ovdje trajno živi i oko 150.000 stranaca.

A tu su i oni koji u ovoj regiji samo provode zimu. Neki od njih u jesen nisu uspjeli doći zbog korone, a drugi su pak došli upravo iz tog razloga. Primjerice, jedan umirovljenički bračni par – on bivši poduzetnik s nizozemskom putovnicom, ona odgojiteljica i fizioterapeutkinja podrijetlom iz Danske.

Tu su i jedan Šveđanin koji radi putem interneta za jednu njemačku firmu i njegova supruga iz Mozambika. Upoznao sam i umjetnika tetoviranja iz Angole, rusku prodavačicu u slastičarni, maserku iz Poljske, frizera iz Brazila i jednu mladu ženu iz Malavija koja je željela putovati u Veliku Britaniju, ali je na proputovanju zaglavila ovdje, nakon što je u proljeće uveden lockdown.

Neki od tih ljudi vjeruju da Europa bez granica čak i u krizno doba ima smisla. Drugi nisu impresionirani aktualnom situacijom. Oni su proputovali pola svijeta i već su se puno puta nalazili u opasnosti. Mnogi od nas su naviknuti gledati na ovakve ljude kao na nesretne izuzetke – autsajdere u čijim je životima nešto „krenulo krivo", ili izbjeglice koje su nasilno protjerane iz njihovih domovina.

No čak i ako nesreća može biti razlog za mobilnost – ona sigurno nije jedini razlog. Nije li ljudska povijest u stvari povijest mobilnosti? Mobilnosti koja se ne može ni ukrotiti niti kontrolirati?

Kontrolirati nagon za kontrolom

Čini se da na to tako nekako gledaju i ovdašnji policajci. „Vlada glumi kao da može sve kontrolirati", kaže mi u četiri oka jedan od njih. „Ali što oni uopće mogu postići? Ti kontroliraš na jednoj strani, a na drugoj sve izmiče kontroli. Osim toga, što ćemo ako svi naši barovi propadnu? Želimo li da ljudi koji ovdje rade svi isele u Njemačku, kako bi kod vas obavljali najprljavije poslove? Ili bi trebali ostati ovdje bez posla i novaca i tek onda stvarati probleme?"

Katastrofe, manje i veće, ne sprečavaju mobilnost. One nas podsjećaju na to koliko malo toga mi ljudi stvarno možemo kontrolirati. Kako će izgledati svijet nakon krize? Hoće li se smjeti putovati samo s dokazom o cijepljenju? Cjepivo za COVID-19 ne bi bilo posljednje koje pogađa više ili manje cijelo čovječanstvo. Osim toga, već duže je kod putovanja na određena mjesta obvezno cijepljenje protiv raznih bolesti.

No mobilnost nije samo privilegija putovanja zrakoplovom, s vizom u putovnici i punim novčanikom. Mobilnost znači i mnogo ljudi koji svoje mjesto stanovanja mijenjaju više ili manje protivno političkom svjetskom poretku. Mobilnost često znači nedostatak putovnice (ili odgovarajuće vize) i prazan novčanik.

A ono što je možda i najvažnije: mobilnost je i vjera u to da svijet nije samo rat, nasilje i katastrofa, nego i život u kojem se ima dovoljno sredstava za krov nad glavom, nešto za jelo i školovanje djece. Da sam slučajno rođen na nekom mjestu na kojem se to ne čini mogućim ili mi se ondje jednostavno ne sviđa, mogu otići negdje drugdje. Mogu biti mobilan. To ni COVID-19 neće dugoročno promijeniti.

Opsjednutost katastrofama

Ako se zaboravi koliko je svijet nepredvidiv, može se lako hipnotizirati slikama katastrofe. Što je jače naše uvjerenje da možemo kontrolirati mobilnost života, to ćemo se više osjećati razočaranima kada primijetimo da to ne ide. To razočarenje realnost boji u tamnim bojama nasilja i kaosa koje treba obuzdati. Priznajem, na kraju nitko ne zna kakav je svijet.

No opsjednutost katastrofama navodi na lakomisleno zgražanje i osuđivanje ljudi koji koriste mobilnost. I ako se netko pita: ne, u prosincu nije eksplodirao broj zaraženih koronom u ovom portugalskom gradu na obali. Čak je znatno smanjen. Ali to je druga priča.

Stanisław Strasburger je književnik i kulturni menadžer. Njegov novi roman „Trgovci pričama" objavljen je 2018. na njemačkom jeziku (2009. na poljskom i 2014. na arapskom). Rođen je u Varšavi i živi naizmjence u Berlinu, Varšavi i raznim mediteranskim gradovima. Ovaj tekst je dodatak njegovom feljtonu na poljskom, napisanom za njemački interkulturalni Radio Cosmo.