Fotomodeli koji poziraju u baloneru ili u haljinama na hipijevske cvjetiće u Tirinškoj šumi... Na drugoj stranici plešu balerine u ruševnim starim jezgrama gradova i gledaju pred sebe kao da sanjaju o nekom drugom svijetu, o individualnosti, slobodi i vlastitom stilu. Modeli većinom nepoznatih dizajnera bili su elegantni, romantični i lascivni. Sa real-socijalizmom nisu imali ama baš ništa i upravo zato je časopis "Sybille" bio tako omiljen kod čitateljske publike u DDR-u.

DDR-ovski "Vogue"

Prvo izdanje modog magazina tankih listova i velikog formata izašlo je 1956. godine. Njegovi pokretači su željeli stvoriti magazin za modu i kulturu u vremenima u kojima tek što je ukinuto dijeljenje hrane na bonove, Berlinski zid još nije bio izgrađen, a istočne Nijemce se nazivale "proleterkama koje dižu zemlju iz ruševina". Novi magazin je brzo srušio ovu sliku, za propagandu u njemu nije baš bilo mjesta. Naprotiv, u njemu su pokazivane žene sa seksepilom i nesputanom erotikom - inscenirani svijet kao kontrapunkt socijalističkom puritanizmu.

Za njega je najzaslužnija bila Dorothea Melis, jedna od dugogodišnjih utjecajnih urednica časopisa "Sybille", svojevrsna Anna Wintour istočne Njemačke. "Htjela sam napraviti nešto moderno, u duhu vremena, za žene koje su morale živjeti i raditi u ekonomski složenim i teškim uvjetima", prisjeća se. Ona je od 1961. do 1970. krojila magazin za kojega su radili fotografi koji se danas smatraju legendama DDR-ovske umjetničke scene.

Pod budnim okom Centralnog komiteta

Sybille Bergemann, Ute i Werner Mahler, Roger Melis, Arno Fischer i Günther Rössler stvorili su i njegovali u magazinu "Sybille" jezik slika koji je mogao razumjeti svaki građanin DDR-a. Oni su inscenirali male izlaze za bijeg iz sive komunističke svakodnevice slikama koje su u svakom trenutku mogle biti zabranjene. "Centralni komitet je direktno i strogo nadgledao 'Sybille'. Vrlo često su članci mijenjani, kraćeni ili morali biti izbačeni jer su sadržavali detalje koji se nisu uklapali u željenu političku sliku", ukazuje Grit Seymour koja je za vrijeme DDR-a radila kao model.

Jedno snimanje iz tog vremena joj je posebno ostalo u sjećanju: "Radilo se o jednoj naslovnoj fotografiji. Na njoj sam ja u prvoj verziji stajala iza jednog zida, ali onda se morala napraviti nova jer jedna žena iz DDR-a, naravno, ne može stajati iza nego ispred zida. I ne smije biti ograđena, jer je ona bezgranično slobodna." Nakon pada Berlinskog zida Grit Seymour je nastupala na revijama visoke mode za mnoge velike modne koncerne. Danas je profesorica na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Kako su fotomodeli i manekenke u DDR-u bili amateri, fotografije iz onog vremena su imale posebnu patinu prirodnosti - takve slike nikada ne bi bile objavljene na Zapadu.

Prosvjed s iglom i koncem

"Sybille" je s nakladom od 200.000 primjeraka uvijek bila vrlo brzo razgrabljena. Pored tekstova o umjetnosti, književnosti i dizajnu objavljivani su portreti poznatih, ali i nepoznatih žena. Posebno su popularni bili krojevi prema kojima su se mogli šivati odjevni predmeti kakvih nije bilo za kupiti u DDR-u. Kada se nisu mogli naći prikladni materijali, eksperimentiralo se s raznim alternativama poput folija, ali i krpenih pelena i zavjesa za tuš-kabine.

Onaj tko je u DDR-u htio biti moderno obučen trebao je imati šivaću mašinu, iglu i konac. Jer ono što se moglo kupiti u trgovinama nitko tko je bio modno osviješten nije htio oblačiti. Oni su htjeli - a "Sybille" je to podržavala - individualnu modu koja neće imati veze s modnom "uravnilovkom" DDR-ovske mode za mlade. "Ono što smo mi željeli nositi najčešće se nije imalo gdje kupiti, pa smo to morali sami raditi", priča Frieda von Wild, fotografkinja i suosnivačica DDR-ovske underground-marke "chic, charmant und dauerhaft" ("pomodno, šarmantno i trajno"). Onaj tko je sam šivao odjeću, suptilno je prosvjedovao protiv normiranog, uniformiranog političkog sustava i vraćao si je individualnost. Moda je u DDR-u značila stav i nije nikada bila oslobođena političke dimenzije.

Nakon pada Zida ženski magazin "Sybille" se uspio održati do 1995. godine. Nakon što je ispunio svoju misiju vizualnog avangardnog časopisa, on se ugasio. Retrospektivno gledano, danas se može reći da je on ohrabrivao ljude da vjeruju sebi, svojim predodžbama i vlastitoj estetici te da preispituju sve vrsti dogmi.