Bez šarene publike u sudskoj dvorani - sastavljene od barem dvadeset mladih žena i muškaraca u sandalama i trenirkama - bila bi to prisilna aukcije poput bilo koje druge. Na prvi pogled ne bi se baš reklo da je riječ o kupcima nekretnina. U trenutku u kojem je sutkinja otvorila postupak, 36-godišnji Roman Grabolle, bradati arheolog s kockastim naočalama, ustao je i ponudio 56 tisuća eura za kuću na zapadu Leipziga.

Nakon toga slijedi čekanje, naime, ponude su moguće narednih trideset minuta. Ništa se ne događa, no deset minuta prije isteka roka na vratima se pojavljuje čovjek s pilotskom torbom. U dvorani nastaje žamor. Da li je proćelavi muškarac špekulant? Samo čekaju da otvori svoju torbu i izvadi snopove novca.

Investitori iz kruga prijatelja

Roman je član stambene zajednice „Central LS W33“, koja ima već tri kuće u lajpciškoj četvrti Lindenau. Do sada su investirali ukupno 70 tisuća eura. Pripadnici komune su između dvadeset i pedesetak godina. „Nitko od nas ne zarađuje mnogo. Novac za nekretnine prikupili smo malim kreditima od prijatelja, rodbine i vlastitih sredstava“, kaže 54-godišnja Monika Rohde. Njihov je cilj oživiti Lindenau, a još uvijek prazne kuće spasiti od rastućih cijena najma.

Oživljavanje zapuštene četvrti

Sve je počelo 2009. godine kada je nekolicina mladih iz kvarta utemeljilo udrugu „Kunzstoffe“. Iznajmili su na 99 godina jednu kuću i preuredili je u radionicu u kojoj je svaki umjetnik slobodno mogao raditi uz najamninu jedva vrijednu spomena. Članovi kluba i umjetnici trude se od tada ponovno unijeti živost u grad, organizirajući koncerte, čitanja te jednom godišnje veliki ulični festival. I to u poprilično problematičnoj četvrti, naime, dobra trećina stanovnika Lindenaua živi od socijalne pomoći.

U ovom je projektu riječ o uobičajenoj gentrifikacijskoj priči (podizanju vrijednosti gradskih četvrti – napomena ur.) : mladi kreativci svojom djelatnošću utječu na podizanje vrijednosti, što dovodi do prisilnog iseljavanja dotadašnjih stanara slabijeg imovinskog statusa.

Protiv poskupljivanja

Ni „Kunzstoffe“ niti stambena zajednica se ne smatra za to odgovornim. „Ovdje prije nas nije bilo ničega, kuće su stajale prazne. Nitko ne mora zbog nas iseljavati“, kaže Daniela Nuß. Baš suprotno, dodaje Roman – „U bliskim smo odnosima sa socijalnim radnicima i brinemo se o alkoholičarima u kvartu – koji također pripadaju našoj četvrti“.

Podizanje vrijednosti, nastavlja Daniela, „je do sada izjednačavano sa 'skupo' i 'kul'. Nadam se da ćemo mi pokazati da to može jednostavno značiti podizanje kvalitete života, a ne nužno i skuplji život“.

U potrazi za dugotrajnim rješenjima

Članovi stambene zajednice žele dugoročna i povoljna rješenja. Najamnine se ne plaćaju da bi netko provodio život izležavajući se.

„Najamnine služe u prvom redu za održavanje zgrade i pokrivanje kredita“, objašnjava Roman. Najam jednog stana u zajednici LS W33 s grijanjem na peć dođe oko 2,5 eura po kvadratnom metru, a s centralnim grijanjem – tri eura. Cijena u svakom slučaju nije loša – prosječne najamnine u Leipzigu iznose približno pet eura po metru četvornom. Kako bi situacija takvom i ostala, stanovi nisu u direktnom vlasništvu članova zajednice, nego u posjedu kolektiva.

„To je moj način života“

LS W33 samo je jedan od više od dvadeset sličnih projekata u Leipzigu – kako Roman kaže, već se može govoriti o masovnom pokretu. Postoje različiti modeli: neke grupe iznajmljuju kuće, druge surađuju sa stanarskim sindikatima.

Bez obzira na to kako su stambene zajednice organizirane, svima je isti cilj: želja da ne budu igračka u rukama špekulanata. Zajednički su im i idealizam te kolektivna svijest. Naravno, takav način života zahtijeva mnogo međusobnih diskusija, što često traje satima i oduzima mnogo vremena. „Međutim, u klasičnom najmu stana stanar jedva da ima pravo govora“, ubacuje Daniela. Život u zajednici je nešto poput avanture koju čovjek može isprobati. Romanu je jasno, pak, da to nije njegov slučaj: „Ja želim upravo tako živjeti“. On se želi useliti u kuću na adresi Georg-Schwarz-Straße 11 – kuću koja se nalazi na aukciji.

Odlučni trenutak: torba s novcem?

U sudskoj dvorani raste napetost. Sutkinja izvikuje „prvi put, drugi put“, dok svi gledaju što će učiniti čovjek s torbom. Ostaje sjediti. „Treći put, prodano“, kaže sutkinja i kuća je za svega 56 tisuća eura pripala mladoj zadruzi. Sveukupno je zajednica do sada uložila približno 130 tisuća eura, sve u istoj četvrti. „Ali, za sada je gotovo s tim“, kaže Roman, „na proljećemo želimo započeti s otplatom kredita“. Osim toga, do tada kuće treba još i obnoviti - vlastitim radiom.