Od kako je grad koji se smatra kolijevkom američke automobilske industrije proglasio stečaj, mediji su puni tužnih slika nekadašnje slave - i današnje propasti Detroita. Od palača koje su u svoju slavu izgradili automobilski koncerni ostale su tek olupine u koje je bolje i ne ulaziti. U čitave gradske četvrti je bolje i ne zalaziti ako vam je stalo do života i imovine, a tko je i imao posao i neki imutak, taj je već odavno odselio iz grada ako je ikako mogao.

Možda tek sa izuzetkom kriminala i nasilja, mnogima u Njemačkoj prizori iz Detroita mogu izgledati poznato. I u ovoj zemlji postoji mnoštvo gradova gdje ne izgleda baš mnogo bolje. I tu postoji, osobito u industrijskom području Ruhra, mnoštvo napuštenih tvornica u kojima nitko niti ne pomišlja opet pokrenuti proizvodnju. I tu caruje nezaposlenost, a gradovima ne preostaje ništa drugo nego - gomilati dugove.

To je i novac iz džepova građana Detroita

S druge strane, dugovi američkog Detroita su doista postali neizdrživi: narasli su na oko 14 milijardi eura i gradskoj upravi nije preostalo ništa drugo nego da proglasi stečaj. To nipošto nije prvi stečaj nekog američkog grada: od 1937. kad je zakonski to uopće postalo moguće, stečaj je proglasilo oko 640 gradova i komuna, ali naravno, stečaj Detroita je najveći do sad.

"To je težak korak, ali jedini koji otvara mogućnost novog početka", objavio je guverner Michigana Rick Snyder. Štoviše, pokušalo se i sudski spriječiti grad Detroit da se tako "izvuče" iz svojih dugova i otvori mogućnost da ponovno pregovara o uvjetima plaćanja. Tek ovog tjedna (24.7.) je i Savezni sud morao dopustiti da se provede najveći stečaj neke komune u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.

Stečaj, naravno, nije nikakvo čarobno sredstvo, a grad nije samo dužan anonimnim bankama i nekakvim investicijskim fondovima. Tu je na primjer riječ i o mirovinama i zdravstvenom osiguranju 21.000 bivših zaposlenika Detroita - policajaca, liječničkog i drugog osoblja gradskih bolnica, vatrogasaca, vozača autobusa, komunalnih službi...

Samo njima grad duguje oko 2,6 milijardi eura za mirovine i nekih 4,3 milijarde eura za zdravstvenu skrb. Što će biti s njima? Detroit možda ovako ima šansi za novi početak, ali jesu li oni, koji su čitav radni život dali svom gradu, sad osuđeni na bijedu?

"Pijani milijunaši" po njemačkim gradovima

Zapravo, kad čuju iznos koji je američki velegrad natjerao u stečaj - i koji smrtnicima svakako izgleda kao nepremostiva planina - mnogim njemačkim gradonačelnicima i gradskim vijećnicima može doći da se slatko i od srca nasmiju. 14 milijardi eura? O čemu mi ovdje govorimo? Toliko je zaduženo i šire područje Kölna - i nema ih malo koji su mnogo više u minusu.

Na čelu je "kroničan slučaj" Bremen sa gotovo 19 milijardi eura duga ili gotovo 29 tisuća eura po stanovniku - u Detroitu je to oko dvadesetak tisuća po stanovniku. Ali u ukupnom iznosu i jedan Hamburg duguje gotovo 25 milijardi eura, a najgori slučaj je svakako glavni grad, Berlin.

Jer, makar se tamo još uvijek gradi na sve strane, planiraju megalomanski aerodromi i obnova kojekakvih starih palača, Berlin jedva da ima novca i za postaviti šator. Ekonomski uzevši, bilo bi najpametnije prodati taj grad prvom tko pokuca na vrata i to, kako Nijemci kažu, für Apfel und Ei (za jednu jabuku i jedno jaje) i da ga nosi gdje hoće - zajedno sa njegovih 61,3 milijarde eura duga.

Europa i Amerika ipak nisu isto

Ipak, takve usporedbe gradova u SAD i u Njemačkoj nisu baš tako jednostavne, objašnjava Ralph Brügelmann iz Instituta za gospodarstvo Njemačke iz Kölna. U Americi vlada temeljno načelo kako se svatko može pouzdati samo na sebe, svaki grad odlučuje o svom porezu i ako gospodarstvo ne ide dobro, onda i grad može stradati. Naravno i u Njemačkoj - i u mnogim drugim zemljama Europe, i gradovi ubiru poreze. Ali tu je komunama mnogo važniji drugi izvor prihoda, onaj koji ga podiže država i onda dijeli pojedinim lokalnim upravama već prema broju stanovnika i drugim pokazateljima.

Doduše, kako objašnjava profesor Berthold Wigger sa Instituta za tehnologiju u Karlsruheu, to onda znači i da su njemački gradovi financijski mnogo manje samostalni nego što su to gradovi u SAD. Tamo pak gradovi mogu izdavati takozvane "Municipality bonds", komunalne obveznice i onda sami snose sav rizik. U Njemačkoj takva mogućnost uopće ne postoji, a s druge strane "u našem federalnom sustavu polazimo od pretpostavke da ćemo pomoći jedni drugima. Pokrajine pomažu općine kojima loše ide, a pomaže i federacija," dakle čitava Njemačka.

Rupetina za milijarde

Ali odakle onda te milijarde kojima su se zadužili njemački gradovi? Zapravo, profesor Wigger ukazuje kako tu postoji jedna "rupa": postoji vremenski razmak između roka kad neki grad treba nešto platiti i kad će "dobiti" novac od pokrajine ili države. Baš kao i kod građana kad na računu "odu u minus", to čine i gradovi - i tu zapravo ne postoje nekakva čvrsta pravila, koliko to smije biti i na koji rok. Doduše, ako baš pretjeraju, vlada im može poslati povjerenika koji će paziti na troškove - ali opet se onda sve svodi na "načelo solidarnosti" gdje gradovi računaju kako ih pokrajina i država neće ostaviti "na cjedilu".

Naravno, profesor Wigger priznaje kako to načelo solidarnosti i pomoći "onda ne vodi dovoljnoj brizi da se ne zapadne u tešku situaciju." I upravo se to dešava u njemačkim gradovima koji imaju čitav niz "kišobrana" koji će ih spasiti iz nevolja. Jer nekom gradu - poput na primjer Oberhausena (koji je sa tek 200 tisuća stanovnika nagomilao 1,78 milijardi eura dugova) će pomoći nadležna pokrajina, u tom slučaju pokrajina Sjeverno Porajnje i Vestfalija. Gradovi poput Bremena i Hamburga imaju čak dvostruki kišobran - jer su ti gradovi ujedno i samostalne pokrajine, tako da odmah mogu računati na pomoć federacije. A Berlinu se doista čini da može činiti što hoće, jer ne samo da je i on samostalna pokrajina, nego je i glavni grad ove zemlje.

Što je bolje?

Da li bi možda bilo bolje da se i neki grad u Njemačkoj "pusti" da ode u bankrot - pa da se ostali "opamete"? Ekonomskim stručnjacima nije lako odgovoriti na to pitanje. Konačno, solidarnost se svodi na pravo svakog građana u ovoj zemlji da živi u koliko-toliko sličnom blagostanju, da ima škole i bolnice, gradski prijevoz, kazalište i javne bazene - pa makar imaju gospodarskih problema.

Zapravo, podsjeća profesor Wigger, čitava Europa se jednostavno ne može odreći tog svog načela solidarnosti - i to se vidi i na primjeru Grčke. I tamo su sve zemlje Europske unije uglas tvrdile kako "neće biti pretakanja novca" iz jednih u druge zemlje Unije - ali isto tako i predsjednik ESB Draghi govori o "neograničenoj" pomoći, a njemački ministar financija Schäuble uporno ponavlja kako se "neće dopustiti bankrot Grčke."

A dugovi Grčke su kud i kamo veći čak i od dugova grada Berlina - i u svakom slučaju, Grčka ima mnogo dužu i mnogo slavniju prošlost nego što ga ima Detroit.