„Posljednje dvije godine u prvi razred upisujemo oko 20 djece manje", kaže Ankica Krnjajić Magdić, ravnateljica OŠ Mate Lovraka iz Petrinje. To je puno za jednu školu koju pohađa 410 učenika. „Neki odlaze u druge škole radi produženog boravka koji mi nemamo, ali kad pošaljemo poziv onim roditeljima koji se nisu odazvali na testiranje, od rođaka ili susjeda dobijemo povratnu informaciju da ih je barem 10 ili 12 odselilo u neku stranu državu“, priča ravnateljica i precizira: „Što se naše matične i područne škole konkretno tiče, zadnjih godinu i pol odselilo je desetero naših učenika od prvog do osmog razreda."

Slična iskustva imaju i druge osnovne škole u Petrinji, a Ankica Krnjajić Magdić dodaje da je taj trend iseljavanja izraženiji i u ostalim manjim gradovima kao što je npr. Hrvatska Kostajnica. „Zbog sve većeg iseljavanja i smanjivanja broja učenika u školama, mnogi učitelji strahuju za svoja radna mjesta“, priznaje ravnateljica OŠ Mate Lovraka.

Razlog tog trenda je u prvom redu nezaposlenost, ističe ona i objašnjava: „To su mahom djeca iz obitelji s dvoje, troje i više djece gdje su majke uglavnom nezaposlene, a očevi su radili ovdje „na crno“ na građevini dok se gradilo, jer je država dodjeljivala materijale za kuće, tako da je bilo dosta posla u građevini. Kada je gradnja stala, onda su mahom prvo otišli očevi, a zatim su povukli i ostatak obitelji." Ona kaže da ljudi uglavnom sele u Njemačku, a nešto manje u Švedsku i Irsku. I ističe kako je zanimljivo da unatoč tome u njihovoj školi i dalje nema velikog interesa za učenje njemačkog jezika: „Djeca većinom uče engleski, oko 90 posto njih, ali kad dođe do iseljavanja, onda se uglavnom odlazi na njemačko govorno područje.“

Za blagdane pun grad automobila iz Njemačke

I tako je u Petrinji ne samo djece, nego i odraslih sve manje. Ovaj grad na ušću rječice Petrinjčice u Kupu smješten je u Sisačko-moslavačkoj županiji. Teško je stradao u prošlom ratu. Nakon petogodišnje okupacije, Petrinja je oslobođena 6. kolovoza 1995. u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Osloboditelje je dočekala strašna slika, grad je dobrim dijelom bio pretvoren u ruševine. Na žalost, do danas se nije potpuno oporavio. Puno toga je obnovljeno, ali u gradu je još uvijek dosta oštećenih zgrada. No najveći je problem što je posla premalo. 

Već je zbog prošlog rata broj stanovnika pao za oko 35 posto u odnosu na 1991. godinu. A sudeći prema svjedočenju stanovnika o odlasku trbuhom za kruhom, taj bi se trend na idućem popisu stanovništva mogao nastaviti. „Lokalni mediji su nedavno objavili kako iz Petrinje puno ljudi nedjeljom odlazi autobusom za Njemačku i taj je autobus poprilično pun“, izvještava ravnateljica OŠ Mate Lovraka i precizira: „Oni koji rade u blizini granice češće dolaze kući. Ljudi koje smo donedavno viđali po gradu odjednom nestanu, a onda se pojave u vrijeme blagdana kao što je bio slučaj prošle godine za Uskrs i Božić. Tih dana Petrinja je vrvjela automobilima s njemačkim registracijskim oznakama."

Pomoć putem Facebooka

Među onima koji su bolju budućnost potražili u inozemstvu je odnedavno i obitelj Marine Graho Popović. Ova 32-godišnjakinja od početka godine živi sa suprugom i tri kćerke u jednom mjestu u okolici Münchena. Najprije je prošle godine u Njemačku otišao suprug. Marina priča: „To je ispalo slučajno. Ja sam razgovarala sa svojom kumom koja živi u Münchenu i koja je otišla godinu, dvije ranije. Ona je rekla da zna jednog poslodavca koji govori hrvatski i dala mi broj telefona. Moj muž je nazvao i već u roku od pet dana bio u Njemačkoj i radio.“

Njen suprug Ljubomir u Petrinji je imao svoju automehaničarsku radionicu, no posao nije išao pa je zatvorio. „Bilo je previše davanja za državu, a premalo posla. A i ono što se napravilo bilo je vrlo teško naplatiti“, objašnjava Marina. Priznaje da je suprugu na početku bilo jako teško snaći se, no u međuvremenu je uspio naći bolji posao, a obitelj je imala sreće i pri pronalaženju stana s prihvatljivom stanarinom. I novi posao suprugu i povoljan stan za obitelj Marina je uspjela naći upravo putem Facebooka, gdje postoji grupa 'Hrvati u Münchenu'.

„Neki u Njemačkoj po godinu i pol, dvije traže stan, pogotovo ovdje u Münchenu. Ima stanova, ali su cijene takve da bi cijelu muževu plaću morali dati za stanarinu. Kada sam se obratila agenciji za nekretnine, rekli su da suprug mora imati tako veliku plaću o kojoj možemo samo sanjati, da bi našli stan za peteročlanu obitelj. Ali ja sam stalno visila na tom Facebooku. Svi su komentirali da su stanovi skupi, a onda se javio jedan gospodin koji je rekao da treba ići u okolicu Münchena i da on plaća stan s režijama 1.000 eura. I da 1. siječnja seli iz stana. Muž je nazvao tog čovjeka i rekao mu da ne mora ni vidjeti stan, nego da ga odmah uzima.“

„U Njemačkoj se mogu nadati boljoj budućnosti“

Govoreći o razlozima za odlazak u Njemačku Marina ističe kako je jasno da joj se nije išlo u inozemstvo i da joj je bilo teško ostaviti rodbinu i prijatelje. No na taj korak su se ona i suprug odlučili zbog djece. „Vidjela sam da je, što vrijeme dalje odmiče, situacija sve gora. Imam troje djece. Kad sagledam situaciju, ja mogu ovako preživljavati od danas do sutra. Ali moja djeca u Petrinji nemaju nikakve perspektive. Posla ima sve manje. Ovdje u Njemačkoj se mogu nadati boljoj budućnosti, a tamo u Hrvatskoj više ne", kaže Marina.

Razmišljali su i o odlasku u neku drugu zemlju, recimo Irsku, jer oboje govore engleski, a ne njemački. No Njemačka im se učinila pogodnijom jer je bliža Hrvatskoj. Odlazak je najteže pao 12-godišnjoj kćerki koja je krenula u peti razred. Marina priča: „Starija kćerka nikako nije prihvaćala odlazak. Plakala je dan i noć, osuđivala nas je. A onda, nakon tjedan dana škole u Njemačkoj, sasvim druga priča. Tu su ju jako dobro prihvatili.“ Marina uočava i zanimljive razlike između njemačke i hrvatske škole: „Znate, kod nas su škole kao modne piste, i to bez obzira na neimaštinu. A ovdje sam naišla na nevjerojatnu opuštenost i ležernost. Recimo, za nošenje po školi u Hrvatskoj su se obvezno kupovale markirane tenisice, a ovdje djeca hodaju u šlapama."

 Oduševljena je i načinom na koji su djeca u školi prihvatila njezine djevojčice: „Jedan dječak iz susjedstva je ponudio da moja kćer ide s njim u školu i iz škole, jer se prvih dana izgubila. I sad idu svako jutro zajedno u školu, jedan pored drugog, smješkaju se, ali ne pričaju jer se ne razumiju.“

Srednja kćerka pohađa drugi razred osnovne škole, a najmlađa je upravo krenula u vrtić. Kako Marina kaže, „nakon dva dana privikavanja mamu više nije trebala“. Curica je počela učiti i njemački, a na tečaj jezika uskoro kreće i Marina. A onda će što prije potražiti posao, svejedno kakav, no najdraže bi joj, naravno, bilo raditi u svojoj struci kao frizerka.