U raspravi o islamu u Njemačkoj postoji zadivljujuća kauzalnost. Uvijek kada bavarski provincijski političari izjavljuju kako islam nije dio Njemačke, u njihovim govorima se sve češće čuje da je ovo zemlja „židovsko-kršćanskog“ karaktera ili tradicije. Istovremeno se prešućuje da je dobar dio kršćansko-židovske tradicije taj da su kršćani proganjali Židove, protjerivali ih i ubijali. I kada se u europskim domaćinstvima za Uskrs farbaju jaja, treba ukazati na to kako se kršćanski antijudaizam temelji na tome da se Židove od davnina optužuje za ubojstvo Isusa.

Židovi kao dobrodošli doseljenici – u Osmanskom carstvu

Kršćani su progonili Židove skoro dvije tisuće godina. Tako su izgnani i iz današnje Španjolske, kada je 1492. godine proglašen Alhambra-edikt, i to nakon što su ondje vjekovima živjeli pod muslimanskom vlašću. Mnogi od tih Židova našli su na poziv sultana Bajazita II. utočište u Osmanskom carstvu. Sultanu se pripisuju sljedeće riječi: „Koliko su ludi španjolski kraljevi kad protjeruju svoje najbolje građane i prepuštaju ih najvećem neprijatelju.“

U osmanskim gradovima poput Soluna ili Sarajeva vjekovima je postojao židovski život, sve dok nisu došli nacisti. To su povijesne činjenice koje bi možda trebale biti poznate kada se istovremeno govori o „židovsko-kršćanskoj tradiciji“ i muslimanima koji uvoze „antisemitizam".

Ali uopće se ni ne treba poznavati tu povijesnu pozadinu da bi se kao Nijemac znalo koliko je apsurdno blebetanje o „uvezenom antisemitizmu". Dovoljno je znati da su Nijemci počinili najveći zločin u povijesti čovječanstva: Holokaust.

Glavni njemački izvozni proizvod

Njemačka, antisemitizam, uvoz. Nemoguće je napraviti inteligentnu rečenicu u kojoj se pojavljuju te tri riječi. Osim jedne: Antisemitizam u Njemačkoj nije uvezen. Antisemitizam je glavni njemački izvozni proizvod, ispred automobila, piva i Birkenstock sandala.

Nijemci su narod kojem je uspjelo od borbe protiv antisemitizma i sigurnosti Izraela napraviti državno pitanje i istovremeno čitavu godinu slaviti reformatora Martina Luthera koji je pozivao na paljenje sinagoga i zabranu djelovanja rabinima pod prijetnjom smrtne kazne. U njemačkom jeziku se koristi pojam „kritika Izraela". Ali ne i „kritika Španjolske", „kritika Brazila" ili „kritika Ugande".

Europska tradicija

Antisemitizam je dio Njemačke i Europe. Postoji među desničarima, ljevičarima i u takozvanom društvenom centru. Među profesorima, kao i građevinskim radnicima, kod Hansa, kao i kod Alija.

Da, mi moramo razgovarati o antisemitskom raspoloženju među muslimanima u Europi i Njemačkoj. Moramo zato što je 85-godišnja Mireille Knoll, koja je preživjela Holokaust, ubijena u svom stanu u Parizu iz antisemitskih motiva. I zato što je nedaleko od njenog stana nekih godinu dana ranije Židovku Sarah Halimi njen susjed gurnuo s balkona uzvikujući „Alahu akbar". I zato što su se antisemitski demonstranti nedaleko od Brandenburških vrata u Berlinu usudili zapaliti Davidovu zvijezdu.

Ne, problem nije „taj islam" zato što „tog islama" nema. Ali postoje mnoge muslimanske zemlje u kojima država stoji iza antisemitizma, postoji Saudijska Arabija, čiji je jedan od glavnih izvoznih proizvoda salafizam i postoji islamska Republika Iran iz koje opet Izraelu stižu prijetnje uništenjem. I među muslimanima u Europi i Njemačkoj postoji manjina koja smatra da je to dobro.

Postoji jedan problem

Postoje islamska udruženja koja toleriraju kada propovjednici mržnje nastupaju u njihovim džamijama. Postoji jedan „politički islam“ koji zastupaju neka od tih udruženja. I postoje poznati njemački političari koji s tim udruženjima sklapaju državne ugovore i koji sjede za istim stolom s ljudima koji opravdavaju napade na Židove.

Moramo razgovorati o tome kako da se ubuduće prema tome odnosimo iako među ljevičarima i liberalima ima onih koji se protive tim debatama jer u njima naslućuju „islamofobiju“ i koji ne primjećuju da time jednu važnu temu prepuštaju desničarima. Sukob na Bliskom istoku se ne prenosi samo na Izrael, Gazu i autonomna palestinska područja, već i na moje susjedstvo, na četvrt Neukölln u Berlinu.

Što se događa u berlinskoj četvrti Neukölln?

Kada je Donald Trump u prosincu priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela i kada je navodno umjerena palestinska stranka Fatah pozvala na „tri dana gnjeva", o tome nisam morao čitati u novinama. To sam mogao vidjeti u svom susjedstvu. Na Sonnenallee, najarapskijoj ulici u Njemačkoj. Kada na Bliskom istoku postoje problemi, vlasnici malih lokala pojačano u izloge stavljaju proizvode na kojima je zastava Palestine koje pokriva teritorij Izraela. Na tim kartama Izraela nema.

Povećava se i broj muškaraca s maramama palestinkama na glavi. Većina tih mladih ljudi vjerojatno ne zna da je taj odjevni predmet etablirao veliki muftija koji se divio Hitlerovoj politici uništavanja. Na kraju krajeva, ta marama je dugo vremena u Njemačkoj bila dio ljevičarske supkulture. Ali ipak ostavlja gorak ukus. Posebno kada nakon palestinskih demonstracija velike grupe muškaraca koračaju ulicama uzvikujući antisemitske parole.

Iza većine antisemitskih kaznenih djela u Njemačkoj stoje ekstremni desničari. I kada desničari lupetaju o „uvezenom antisemitizmu" i muslimane stavljaju pod opću sumnju, onda kao najbolja opcija i dalje preostaje da im se pokaže srednji prst. Ali istina je i to da se nitko ne bi usudio uvečer prošetati po Sonnenallee s kipom (židovska kapica, prim. ur.). 2018. godine u Njemačkoj. Moramo konačno nešto poduzeti protiv toga.

 

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je s obitelji došao u Njemačku. Danas živi u Berlinu, radi kao novinar i publicist i piše za razne medije na njemačkom jeziku.