Bauk kruži Zapadom. Bauk postčinjeničke epohe. Otkako je Donald Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima uz minimalni intelektualni napor, uz laži i huškanje navodno je, kažu, počela ta epoha. U takvom poimanju Trump označava razmeđe. Prije njega je postojalo doba prosvijećenosti, a nakon njega mu je došao kraj. Prije njega je bilo bolje, a poslije njega…Vidjet ćemo.

Jer kome je još potrebno nešto tako zastarjelo, sporo, komplicirano, nešto što guta toliko vremena kao što je naš vlastiti prosvijećeni razum, kada je bez njega brže i jednostavnije? Zahvaljujući Twitteru i drugim (a)socijalnim mrežama. Ali doista postoji razlog za zabrinutost. Netko tko je do te mjere narcisoidan da ga to čini gluhim za razboritost koja oprezno odvaguje, netko s ograničenim rječnikom tko poznaje samo riječ great, netko tko stalno nešto tvrdi, ali skoro ništa ne dokazuje postao je predsjednik jedne demokratske zemlje koja je u posjedu atomskog oružja. A s obzirom da je tako, onda ni apokalipsa razuma nije daleko. Pritom ne bismo smjeli zaboraviti da se neki potezi bivšeg predsjednika Busha teško mogu svrstati u doba prosvijećenosti pa bi se crta razgraničenje između epoha morala vremenski pomaknuti unazad.

Trumpovi suputnici

Trump nije sam na svom putu u raj neprosvijećenosti. On ima jednako odlučne suputnike. Ruski i turski autokrati Putin i Erdogan – spomenimo samo dvojicu – uznapredovali su u projektu stavljanja svojih naroda pod starateljstvo i ispiranja mozga. Izgleda da im se računica isplatila jer imaju kolosalnu popularnost. Postoji još izvjestan otpor kritički orijentiranih, ali uplašenih građana, no on je marginaliziran.

Narod sanja čvrstu ruku koju može ljubiti. Mitski uveličano osmanlijstvo ili rusijstvo koje nudi osjećaj zbrinutosti i liječi rane. Kada ovu nejestivu smjesu začinite s nešto religije – na jednoj strani rusko pravoslavlje, a na drugoj konzervativni islam – onda se dobije doza opijuma koji zamagljuje razum i omamljuje dobar dio naroda.

Putin i Erdogan barem nisu nikada ni tvrdili da su prosvetitelji. Ako se njihove zemlje uopće nalaze na karti prosvijećenosti, onda je to na njezinom krajnjem rubu i to zahvaljujući tankom sloju kritičkih intelektualaca i disidenata. Ali kada u nekoj staroj demokraciji dobar dio naroda, mada ne treba zaboraviti da to nije bila većina, izabere Trumpa, onda čovjek dobro "naćuliti uši".

Naravno da stabilnu demokraciju poput američke ne možemo uspoređivati sa zemljama koje nemaju demokratsku tradiciju. No, sve ove političare povezuje prezir prema toleranciji i jednakosti svih ljudi, odsustvo poštovanja prema božjem stvorenju, uobraženo sljepilo i dvoličnost. To povezuje i dio njihovih sledbenika.

Čežnja za etnički čistim svijetom

Pogledajmo malo srednju i istočnu Europu,gdje bismo mogli očekivati nešto više prosvijećenosti. Mađarska i Poljska bijahu dvije zvezde vodilje za vrijeme demokratizacije 1990-ih godina, a Poljska je to ostala sve donedavno. Sada su obje zemlje tek slabe sjenke tih nekadašnjih zvijezda. Obje su postale žrtve agresivnog nacionalpopulizma. U Poljskoj je zavladala čežnja za poljaštvom iako prosvijećena oporba prosvjeduje. U Mađarskoj se čezne za mađarstvom. Novo je u stvari to što ta čežnja za idealnim, urednim, etnički čistim svijetom – začinjena s puno antisemitizma, netrpeljivosti prema strancima i katoličanstva – nije obuzela samo neke starce koji žive u prošlosti ili nekolicinu tipova obrijane glave, već i mnoge mlade ljude. U Poljskoj ekstremni desničari marširaju zajedno s roditeljima i djecom. Mlade obitelji u Mađarskoj posjećuju festivale gdje se navodno slavi mađarstvo. Rame uz rame s folkloristima i radikalnim desničarima svi cupkaju i pjevaju zavičajne pjesme. I u Rumunjskoj zakazuje razum. Samo što su socijaldemokrati skinuti s vlasti, koji su se obrukali nevjerojatnom korumpiranošću do samog stranačkog vrha - ponovno su pobijedili na nedavnim izborima. Što se protivi svakom razumu.

Ja, usprkos svemu ovom, smatram da nije bilo nikakvog epohalnog razmeđa. Nema epohe prije i poslije Trumpa. Ni ranije nije bilo drukčije. Da navedem samo tri primjera. Iz prosvijećenih zemalja su vojnici 1914. raspjevani i nasmijani pohrlili u rat, opijeni nacionalizmom koji su dijelili s onima koje ostavljaju kod kuće. Prosvijećene države su držale kolonije sve do pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća i pristale su često na njihovu samostalnost tek poslije velikog krvoprolića. Katolička crkva u prosvijećenim zemljama diskriminira i stigmatizira ljude, žene, razvedene, homoseksualce. Ja u tome ne vidim ništa prosvijećeno.

Strukture magijskog mišljenja

Nikada nije bilo ni gore ni bolje. Ljudi su prijemčivi za nerazumno, za razmišljanje na osnovu želja. Kao što strukture magijskog mišljenja djece ostaju prisutne i kod odraslih pa se bojimo mraka ili zvuždućemo kada idemo u podrum, tako su prosvijećenost i nerazumno razmišljanje u kohabitaciji.

Pod normalnim okolnostima duh prosvjetiteljstva može držati pod kontrolom nerazumne impulse. Tada uspostavljamo institucije koje osiguravaju mir, vjerujemo u moć dijaloga i obrazovanja, podižemo tvrđave protiv sirovosti. Pod posebnim okolnostima nerazumno izbije na površinu poput drugog lica, poput ružne maske prosvijećenosti. Tada otkrivamo svoju želju da razaramo i rušimo civilizaciju. Tada sebe oslobađamo obveze poštivanja humanističkih vrijednosti. Tada udaramo šakom o stol.

Sada ponovo doživljavamo takvu fazu u novom kulturnom i civilizacijskom kontekstu. Prastari fenomeni kao što su populizam, nacionalizam, ekonomske krize, bijes zbog „onih gore" koji se ne brinu o „onima dole" povezuju se s nečim novim kao što su valovi izbjeglica, lažne vijesti i površno, rascjepkano znanje iz virtualnog prostora, pretvaranje angažiranog građanina u gluhog, zaluđenog konzumenta, ekstremna individualizacija, desolidarizacija, mogućnost trgovanja s humanističkim vrijednostima. Sve to je biotop za slijepi, nerazumni bijes. A iza njega ostaje spaljena zemlja prosvijećenosti.