Ali izuzeci, kako je poznato, potvrđuju pravilo, podsjeća Krsto Lazarević. Ima tako recimo jedan beskućnik, Poljak, koji se nedaleko od moje zgrade redovno opija na stanici gradske željeznice. Moje poznavanje poljskog ograničeno je na psovke i zdravice, što je sasvim dovoljno da bih ga razumio. Kada sam nedavno na putu na posao naletio na njega, vrijeđao je jednu ženu zato što je nosila maramu na glavi. Ona se okrenula, zgroženo ga pogledala i suvereno nastavila dalje. Znam da baš ne priliči govoriti ružno o beskućnicima, ali od tog dana mi on jednostavno više nije naročito simpatičan.

Dobro mogu zamisliti tog beskućnika kako na dan poljske neovisnosti sa 60.000 desničarskih ekstremista stoji u Varšavi i urla „Čitava Poljska pjeva s nama, izbjeglice gonite se!" Ili kako se zalaže za „bijelu Europu bratskih nacija". I dok on tamo stoji i prosvjeduje protiv muslimana i izbjeglica – kojih u Poljskoj gotovo i da nema – demonstranti, ekstremni desničari ga gledaju puni prezira. Zato što je beskućnik. To što je netko pogođen diskriminacijom, ne čini ga boljim čovjekom.

Manjine nisu prirodni suborci za poštenije društvo

Nacionalizam, antisemitizam i rasizam široko su rasprostranjene ideologije – kod milijunaša, beskućnika, domaćeg stanovništva, kao i kod migranata. Rasist s diplomom, u odijelu, samo je naučio svoju mržnju elokventnije izraziti od beskućnika. Široko rasprostranjeno uvjerenje da su siromašniji, manje obrazovani ljudi, podložniji tim ideologijama, empirijski nije održiva. To je samo jedna od mnogih netrpeljivosti prema „onima tamo dolje". Ali isto tako naivno je široko rasprostranjeno mišljenje među ljevičarima da su migranti i manjine prirodni saveznici u borbi za otvoreno i pravednije društvo.

Pojedini njemački Turci glasno negoduju zbog jačanja desničarskih populista u Njemačkoj i s pravom kažu da je pravna država zakazala kada je riječ o rasvjetljavanju ubojstava NSU (Nacionalsocijalističko podzemlje, teroristička organizacija čiji su članovi optuženi ubojstva desetoro građana u 2000-im, među kojima je bilo osmoro Turaka, prim. red). Ali istovremeno nemaju nijednu riječ kritike na račun Erdogana i puni su hvalospjeva o situaciji u Turskoj. Zbog niskih zarada, pojedini Rumunji i Bugari opravdano se bune da su eksploatirani – a onda psuju Rome iz njihovih domovina koji također žele doći u Njemačku. Ima i Rusa koji se žale da su diskriminirani u Njemačkoj, a već u sljedećoj rečenici otvore paljbu po srednjoazijskim gastarbajterima u Rusiji.

Ne idealizirati građane različitog porijekla

Spisak može i dalje nastaviti, ali razumjeli ste smisao. Ti ljudi su vrlo slični. Za njih je potpuno u redu kada se pripadnici manjina vrijeđaju, kada im se prijeti i kada se isključuju. Ali samo dotle dok i sami ne postanu manjina.

Ne ocjenjivati ljude prema njihovom porijeklu, ne znači samo da ih ne treba demonizirati, nego i da ih ne treba idealizirati. I jedno i drugo je rasizam, čak i ako namjere možda nisu bile loše. U konkretnim slučajevima potrebno je napraviti razlike. Ako jedan 18-godišnji Sirijac koji je došao u Njemačku do sada nije naučio da je Hitler bio zlo, može mu se to pokušati objasniti. Ali kada jedan 18-godišnji Nijemac i nakon višegodišnjih satova povijesti to ne shvaća, onda je problem veći.

Naročito je kompleksno kada oni koji mrze strance pobjegnu u inozemstvo i nalete na druge koji mrze strance. Zvuči preapstraktno? Rado ću pokušati objasniti jednim primjerom. Na nekim demonstracijama ekstremnih desničara u Beču, čuo sam jezik mojih roditelja. Na njima je bio veliki broj Srba i Hrvata koji su prosvjedovali protiv dolaska izbjeglica, islamizacije, ili o čemu god fantaziraju.

Srbi, Hrvati i Poljaci prosvjeduju protiv izbjeglica

Nacionalisti Srbi i nacionalisti Hrvati jedni druge ne vole – osim ako su u Beču gdje se prosvjeduje protiv migranata i izbjeglica. Tamo se brzo okupljaju kako bi svoju mržnju prenijeli na druge. Ljudi iz bivše Jugoslavije su ti koji su sedamdesetih godina kao gastarabajteri, i kasnije opet u devedesetim godinama kao izbjeglice, došli u Austriju. Austrijski nacionalisti tada ih nisu željeli. Ali otkako sve ljudi više iz Sirije živi u Austriji, stare izbjeglice sa Balkana odjednom su u redu. Naravno to važi samo za „bijele" s Balkana, ne i za Rome.

Srbi, Hrvati, Poljaci i drugi iz centralne i istočne Europe sada zajedno marširaju u Njemačkoj i Austriji s ljudima koji su ih donedavno htjeli izbaciti iz zemlje. Od početka rata u Siriji, balkanske izbjeglice bolje kotiraju i sada su dovoljno dobre da bi mogle sudjelovati na prosvjedima protiv izbjeglica. Ukoliko bi to trebala biti integracija, onda je ona uspješno obavljena. Europski nacionalisti odlično su umreženi. Zajednički neprijatelji su im izbjeglice i muslimani. Potpuno nevažno ima li ih u nekim zemljama ili ne.

Na zgradi Kulturnog centra mog rodnog grada nekada je pisalo: „Svi smo mi stranci, gotovo posvuda." Volim tu rečenicu, ali trebalo bi još dodati: „I stranci mogu biti rasisti, posvuda."

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je s roditeljima iz BiH pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu i piše za nekoliko medija na njemačkom jeziku.