Sretnu se Danac, Talijan, Nizozemac, Francuz, Belgijanac i Britanac i počnu pričati o Njemačkoj. I kaže Talijan: cijeli život sam proveo s vladama koje nisu trajale duže od šest mjeseci. Nizozemac će: moja zemlja je bila skoro godinu dana bez vlade i ništa se nije dogodilo, jer državu ionako čuva monarh. A Francuz počne beskrajni monolog ponavljajući prijedlog svog predsjednika da se formira zajednički proračun EU-a, jer će to, kako objašnjava, uljepšati život svakog građanina EU-a. I u jednom trenutku on reče: mi Francuzi imamo vizije, ali ih ostvaruju Nijemci. Ali da bi ostvarili ovu, moraju prvo formirati vladu…

Belgijanac prošapuće nešto o tome kako ne primjećuje razliku između svoje vlade i vlade EU-a – obje su u Bruxellesu i obje su nevidljive, nesposobne. A Britanac misli kako je bolje da Nijemci nemaju vladu nego da tjeraju London da tako puno plati zbog „Brexita".

Kad pomislimo na situaciju u Njemačkoj…

Mišljenje o tome kako stoje stvari u Njemačkoj ovisi od ugla gledanja. Optimisti stalno ponavljaju: nije se dogodilo ništa tragično, nema razloga za strah i paniku. Od izbora 24. rujna pa do formiranja sljedeće njemačke vlade mora proći nekoliko mjeseci, što nikoga izvan Njemačke ne iznenađuje niti plaši. U Europi su česte takve pat-situacije. I to je normalno političko ludilo.

Jer, tako nešto je moguće poslije izbora. Tako je u Skandinaviji: uvijek s manjinskim vladama. Ili koalicijama koje su na prvi pogled nevjerojatne, ali poslije pregovora koji traju mjesecima ipak dolaze do rezultata. Kao što je to bio slučaj u Nizozemskoj ove godine, ili u Belgiji prije tri godine, ili kao što se to stalno događa u drugim regijama kontinenta.

Pesimisti sjede u unutrašnjosti motora Europe. Oni se plaše vakuuma u vlasti, posebno u svjetlu Macronovih europskih prijedloga. l jer je vlada u Berlinu samo ograničeno funkcionalna. A tu su i problemi i pregovori s Britancima, kao i globalne opasnosti zbog ratova, izbjeglica, islamističkih terorista i sve većeg utjecaja nacionalističke desnice u europskim zemljama. Na jesen se održavaju i izbori u EU-u. Bruxellesu su potrebne hitne reforme, a njihovo otezanje bi bilo loše za čitav kontinent i samu Njemačku.

Djelovati, a ne čekati…

Njemačka politička pat-situacija ne može se usporediti s krizama ili koalicijama u drugim zemljama. Težina najveće gospodarske i političke sile na kontinentu je previše velika da bi se sada moglo eksperimentirati. Tko njemačkim i drugim europskim poreznim obveznicima jamči da je njihovo blagostanje osigurano? Drugim riječima, situacija je kao kad bi uprava Daimlera obustavila proizvodnju automobila da bi vidjela što se dogodilo s posljednjim proizvedenim serijama. Može li si politika dopustiti tako nešto? Njemačka politika – ne!

Mora se djelovati brzo. Njemačka je jaka i imućna zemlja. A Europa? Europa ne zna točno što se događa u unutrašnjosti njemačke politike. Danac, Talijan, Nizozemac, Francuz, Britanac i drugi, svi oni se možda smiju političkom teatru u Berlinu, ali za nekoliko mjeseci sve će izgledati sasvim drukčije. A kako – to vjerojatno ne zna ni sam Berlin. Nadam se da će dotle i Nijemac sjediti za europskim stolom i smijati se s ostalima.

Pisac i novinar Beqë Cufaj je rođen 1970. U Dečanima na jugozapadu Kosova. Studirao je književnost u Prištini. Živi u Stuttgartu. Objavljivao je eseje i kolumne u listovima Frankfurter Allgemeine Zeitung i Neue Zürcher Zeitung. Nedavno je objavio roman „projekt@party".