Ovog proljeća, kada je objavljen završni roman moje trilogije, postalo mi je jasno da je to bio moj način da se - umjetnički - suočim s vlastitom prošlošću. Suočavanje s prošlošću je nešto za što znam tek otkad sam u Njemačkoj. Nije mi poznata niti jedna druga zemlja koja se na tako kritičan i samokritičan način, tako precizno i bespoštedno, gleda u ogledalu i bolno suočava sa svojom prošlošću.

Njemačka prošlost i njeno prevladavanje su teme kojima sam se bavila već na samom početku boravka u Berlinu. Tada je euforija pada Berlinskog zida bila impresivna. Njemačka se upravo ujedinila. Diktature na Istoku su pale. Vjetar slobode je puhao Europom i na trenutak je izgledalo da povijest ponovo počinje - s jednom novom Saveznom Republikom. Berlin mi je izgledao kao mjesto na kojem je povijest mogla biti nanovo napisana. Tako sam vidjela prošlost zemlje u koju sam došla. Posebno na onu ne tako daleku prošlost. I htjela sam ju razumjeti.

Nijemci i pitanje ispaštanja

U školama u Rumunjskoj smo učili opće stvari o povijesti Savezne Republike Njemačke, ali fokus nije bio na nacističkoj prošlosti, već na, iz perspektive partijske ideologije, neprijateljskom političkom sustavu Zapada. Učili smo o klasnom neprijatelju SRNj i o antipodu, bratskoj državi DDR. Holokaust se u nastavi nije zaobilazio, ali je obrađivan uglavnom površno.

U Berlinu je početkom devedesetih suočavanje s prošlošću bilo vrlo aktualno. Kada je Irak napao Izrael Scud-raketama za vrijeme rata u Perzijskom zaljevu, u društvu se o toj temi raspravljalo vrlo emotivno. Na ulici, u medijima, u kulturnim institucijama, vođene su žučne rasprave. Prije svega o neophodnosti i ispravnosti preuzimanja krivnje na sebe i spremnosti da se ona ispašta, o suzdržanosti Njemačke kada je riječ o sudjelovanju u ratovima i stavu pacifističkog pokreta o napadu na Izrael. O odgovornosti Njemačke prema Izraelu.

Na jednom susretu s izraelskim piscima u nazočnosti Günthera Grassa, došlo je do eskalacije ne samo među sudionicima diskusije na pozornici. Pisac Yoram Kaniuks je optužio Njemačku da nije spremna ispaštati i da se prebrzo želi vratiti u normalu, a mlada publika je počela glasno odbacivati preuzimanje odgovornost za nedjela svojih baki i djedova. Iz toga su se razvile rasprave ne samo te večeri, nego i u tisku i društvu – o općoj odgovornosti države za pravdu i svjetski mir.

Krivac u susjedovom dvorištu

Postala sam svjesna koliko je snažno i temeljito bilo suočavanje s prošlošću u Njemačkoj i koliko se ono primjerno provodi i danas; koliko snažno ono zaokuplja društvo i koliko je sve to važno. Bilo da se radi o javnosti, o školama, radnom mjestu, politici, štampi ili privatnim stvarima. Posljedica tog suočavanja i kritičkog samopromatranja je bila da je njemačko društvo postalo jedno od najotvorenijih i najmodernijih. I nije slučajno to što mlade ljude iz čitavog svijeta posebno privlači Berlin – što baš tako osjećaju i upijaju duh slobode i otvorenosti.

Više od 70  godina poslije rata, ta vrsta prevladavanja prošlosti još ni izdaleka nije okončana. Suočavanje s prošlošću u vezi s vremenom u Njemačkoj poslije rata, suočavanje s razlogom podjele zemlje i posebno s njenim posljedicama zapravo još nije ni počelo. Do sada je samo jednom zabilježeno distanciranje od SED-a. No, to je način da se krivnja prebaci u susjedovo dvorište.

Njemačka je ponovo ujedinjena zemlja – to je uvijek i bila želja Nijemaca. Tako se sada povijesti DDR-a i SRNj mora promatrati kao zajednička povijest. Jer, različiti razvoj povijesti Istoka i Zapada su rođeni iz posljedica zajedničke prošlosti.

Djeca iste majke

Bez vremena prije rata i zločina nacionalsocijalizma, ne bi ni bilo bilo podjele. Ako su se blizanci različito razvijali, oni su ipak djeca iste majke.

Zbog toga se ni Zapad ni bivši Istok ne mogu osjećati nadmoćno. Važno je ravnopravno nastojanje obje strane da prerađuju prošlost. Vrijeme je da se na prošlost, sa svim razlikama i sa svom kompleksnošću, objektivno pogleda i da se iz nje zajednički uči.

Ne treba da se govori o pobjednicima i pobijeđenima, o pravednima i nepravednima, nego o nastojanju da se razmrsi klupko kauzaliteta i ovisnosti kako bi se omogućilo ozdravljene pojedinih dijelova i njihovo srastanje u zdrav organizam. Tek kada se to bude dogodilo, braća će u potpunosti prihvatiti jedan drugog i moći će zajednički nositi i političke odluke.

Carmen-Francesca Banciu je rumunjsko-njemačka spisateljica. Od 1990. živi u Berlinu kao neovisna autorica i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Njene poslednje knjige su „Leichter Wind in Paradies" (Lagani vjetar u raju) i „Berlin Is My Paris - Stories From the Capital" (Berlin je moj Pariz – priče iz glavnog grada). Ovaj tekst je dio serije Moja Europa.