Moj glavni urednik György Zsombor i ja stajali smo na jednoj zebri u Budimpešti. Bio je svibanj 2018., nedugo nakon parlamentarnih izbora u Mađarskoj, na kojima je Fidesz, stranka premijera Viktora Orbana, ponovno dobio dvotrećinsku većinu. Imali smo dug dan: cijelo smo poslijepodne na ulici prodavali naše nove novine Magyar Hang. Neumorno smo prolaznicima objašnjavali da su preko noći zatvorene dnevne novine Magyar Nemzet, u kojima smo prije radili. Da je odluka o gašenju lista imala političku pozadinu. Da smo mi, uredništvo, osnovali nove novine.

Magyar Hang znači mađarski glas. To je nezavisni tjednik. Objašnjavali smo tada prolaznicima da sav prihod dolazi od ulične prodaje. Cijena tiskanja je oko 1000 eura tjedno. Još od tada nijedna tiskara u Mađarskoj ne želi preuzeti politički rizik tiskanja naše publikacije, pa ju moramo tiskati u Slovačkoj. Hoćemo li mi novinari dobiti plaću, tada još nije bilo jasno. 

Na kraju tog dana smo bili jako umorni. György Zsombor, tada 36-godišnjak, nosio je plavu Ikea torbu s preostalim novinama, pretplatnicima, dnevnim računima, kremom za sunčanje i slamnatim šeširom. U tišini smo na toj zebri čekali da se upali zeleno svjetlo na semaforu.

"A ovo su naše najljepše godine”, rekao je György iznenada i bez ikakve najave. Kao da je završio rečenicu kojom je započela čitava naša životna priča. Izjava se više činila kao definicija činjeničnog stanja nego kao izraz ogorčenja. Pogledao je daleko, daleko iza crvenog svjetla na semaforu. Možda je gledao u svijet koji nikada neće biti naš: svijet u kojem glavni urednik ne nosi ured u plavoj Ikeinoj torbi i u kojemu najproduktivnije godine nisu prožete uvijek novim počecima. Kao što je to bila sudbina i mnogih naših kolega prethodnika u Mađarskoj.

Ne prodaje se svugdje

No naš tjednik je prkosio svim predviđanjima i slavi šesti rođendan. Sada dobivamo koliko-toliko pristojnu plaću, ali to nije to ono zbog čega najviše žalimo. S tjednom nakladom od oko 12.000 primjeraka, Magyar Hang je sada drugi najprodavaniji tjednik u Mađarskoj. Nudi se na kioscima, ali i u lancima supermarketa ali samo onima koji su u stranom vlasništvu. Lanci u mađarskom vlasništvu Magyar Hang nude u samo nekoliko poslovnica. Ne znamo zašto.

Mnogo je takvih čudnih iskustava. Magyar Hang ne smije prisustvovati glavnoj tjednoj vladinoj konferenciji za novinare, koja se obično održava četvrtkom, s apsurdnim obrazloženjem da premalo ljudi čita druge po redu najveće mađarske tjedne novine. U ljeto 2018., kao novoosnovani urednički tim, imali smo priliku postaviti mali štand na popularnom mađarskom festivalu „Dolina umjetnosti“ u blizini Balatona. Publika nam se jako razveselila i stekli smo puno čitatelja. Sljedeće godine dobili smo vijest da nam je zabranjen dolazak. Nije bilo službenog razloga. Naravno, festival podržava i država.

Obilježen kao „dolarski medij"

Navikli smo na ovakve stvari: da za nas na festivalu nema slobodnog prostora dva sa dva metra iako znamo da ga ima; da na konferenciji za tisak za nas nema niti jedne prazne stolice, čak i ako znamo da to nije istina; da oglašivači ne daju oglas u novine jer ne žele preuzeti politički rizik; da se netko ne pretplati na naš list čak i ako to želi jer ako pošta dostavlja gradonačelnik bi mogao saznati kome;  da postoje odjeli za odnose s javnošću koji samo u iznimnim slučajevima odgovaraju na novinarske upite.

Slično je i s medijskim tržištem: postoji, ali ga i nema. Država preko državnih reklamabez ograničenja financira medije koje voli. Ostali mogu pokušati izdržati tu „tržišnu utakmicu". S druge strane, ako na međunarodnom natječaju osvojite novac za kupnju tri foto aparata, vas vladina komunikacijska vojska uvijek može označiti kao "medij financiran iz inozemstva". Ili jednostavno kao “dolarski mediji”. “Dolar” je najnoviji izraz u rječniku klevete Orbanovog poretka. Prikvači se na sve koji kritiziraju sustav. Oni su onda jednostavno plaćenici bez domovine i savjesti, financirani iz inozemstva: “dolarski aktivisti”, “dolarska oporba” ili “dolarski mediji”.

Sloboda tiska u ograničenom obimu

Nedavno su me mnogi strani poznanici pitali što je to "Ured za zaštitu suvereniteta" koji je nedavno osnovala mađarska vlada. Cilj mu je istražiti "strani utjecaj" u raznim organizacijama, uključujući medije, te utvrditi krši li se "suverenitet Mađarske". Protiv jednog od najvažnijih istraživačkih portala Atlatszo već se vodi istraga. Kao pravnica, znam da prema zakonu na temelju kojeg je osnovan, ovaj ured ne može izricati sankcije. Pitate se, čemu onda uzbuđenje? Moje iskustvo kao novinarke mi govori da vlast može vrlo kreativno koristiti pravni sustav ili državne institucije kada su u pitanju njeni politički protivnici. Čak će se i ustav uskoro ponovno mijenjati: trinaesti put od 2010. godine.

Naravno, Mađarska nije Rusija, gdje se zatvaraju novinari i zabranjuju publikacije. Ali ne mogu predvidjeti koliko daleko mađarska vlada može ići. Očekujemo da će se nešto dogoditi. Ali u isto vrijeme to i ne očekujemo. Jer to nam je u konačnici i bio cilj kada smo osnivali naše novine: ne živjeti u strahu, ne činiti nedostojne kompromise iz straha. Povukli smo svoje granice. Ali to je vrlo malo carstvo. Tako izgleda sloboda tiska u ograničenom obimu.

Proljeće 2024. nije bilo tako sunčano kao ono 2018. Ali sada sunce opet sja već duže vrijeme. U jednom trenutku su se kolege u redakciji počeli glasno smijati. Ne znam čemu se smiju, ja kuham kavu u kuhinji. Ima dobrih stvari u istočnoj Europi. Na primjer to da generacija za generacijom dobiva izvanrednu priliku da sve započne od nule. Ili humor. Dobar je i prilično raširen. Sjećam se da je ugovor o najmu naše prve redakcije, malog stana za iznajmljivanje na desnoj obali Dunava u Budimpešti, raskinut gotovo odmah nakon potpisivanja jer su stanari zgrade otkrili da ovdje nastaje mediji kritičan prema vlasti. Međutim, to se nije moglo navesti pa je zato službeni razlog bio taj što smo se preglasno smijali. Tomu je već šest godina: ovo su najljepše godine naših života.

Autorica je novinarka Magyar Hanga i članica osnivačkog uredničkog tima.