Njemačka i Francuska zagovaraju različite brzine. To su objavili Angela Merkel i Francois Hollande prilikom posljednjeg susreta u Versaillesu. Tri tjedna kasnije, za šezdeseti rođendan Europske unije u Rimu, svi ponavljaju tu magičnu formulu. Što je doista to o čemu se toliko priča? Za mene je to prava zagonetka.  

Samo po sebi se nameće jedno značenje. Jezička slika različitih brzina priziva integracijske procese u Europskoj uniji koji odstupaju jedan od drugog. Naprosto, radi se o već postojećim razlikama u demokratskom i gospodarskom razvoju pojedinih članica. Dobro.

Ipak nije dobro. Što više čovjek razmišlja o političkoj metafori brzine to bi se više mogao zbuniti. Ili, možda još gore, čovjeku sve više raznih stvari pada na pamet.

Mogao bih, na primjer, na sličan, metaforičan način reći kako moja Europa trenutno dostiže brzinu od 200 kilometara na sat. Iz osobne perspektive. Upravo sjedim u super brzom vlaku u smjeru Sajma knjige u Leipzigu i povrh toga se pitam, da prostiš, kojom brzinom se kreće moja Europa iz dnevne aktualne perspektive gospođe Merkel i gospodina Hollandea? Prije svega, kuda? 

Model različitih brzina kao nesolidarna priča o budućnosti

Ne zna se točno. No njihov cilj je na neki način u vezi s beletristikom. Pretpostavljam. Politika i književnost imaju više zajedničkog nego što u prvom trenutku slutimo. Jezik politike ne može bez književnog postupka. Njemačko-francuska metafora brzine, koju danas želimo raščlaniti, daje nam odgovarajući argument. Ta slika je ustvari stara nekoliko desetljeća. Nema veze, i gramofonske ploče iz tog vremena su danas opet u modi.

Da ponovim: magična formula o Europi različitih brzina je opis stanja koji u prvom trenu izgleda uvjerljivo. Iskustvo pokazuje da su interesi i sposobnost za integraciju unutar EU-a različiti. To svakako moramo sa žaljenjem prihvatiti. Ipak ostaje pitanje zašto je kriza Europske unije prevedena u metaforu brzine koja je kriva?Kako to može funkcionirati u takozvanoj stvarnosti?

Može li neka zajednica zaista napredovati različitim brzinama, a da ne počne gubiti ravnotežu? Praktično je to skoro nemoguće. Tako gledano, ovaj model različitih brzina se pokazuje kao narativ o budućnosti s izuzetno malom solidarnošću. U toj priči se postojeći odnosi moći i odgovarajuće hijerarhije nimalo uvjerljivo predstavljaju na optimistički način. Naime, ovu priču propagiraju akteri, koji su u svojoj nevještoj autopercepciji uvijek napredniji od drugih.

Gubitnici će odigrati kartu nacionalizma

Nije trebalo čekati dugo na paralelnu odnosno suprotnu naraciju. Radikalnu kočnicu u europskom integracijskom procesu žele povući, kao što je i očekivano, upravo one snage koje zaostaju u priči o brzinama. Oni preokreću status onih koji zaostaju i kuju od toga svoje univerzalno populističko oružje. Trenutno vidimo kuda  na žalost vodi identitetsko političko ludilo. Rezultat je široki autoritarni revolt nacionalističkih pokreta širom Europe.

Naposljetku, ne smije se ispustiti iz vida da se politička naracija o različitim brzinama ne može shvatiti izvan većeg konteksta kapitalizma i globalizacije. Samo tako dodirujemo defektno jezgro konstrukcije. U Europi različitih brzina je unaprijed zacrtana kapitalistička konstelacija konkurencije.  A zagovornici se predstavljaju kao demokrati. Gubitnici će prije ili kasnije odigrati nacionalističku kartu.

Knjige su u stanju izdržati nevjerojatno mnogo brzina. Bez problema. To ih ne može poderati. U tome i je čarolija čitanja. Mojoj Europi je trenutno bolje u književnosti nego u europskim stvarnostima koje se međusobno utrkuju.