Na Balatonu, gdje sam slavio rođendan jedne mađarske prijateljice, nehotice sam si postavio pitanje: Zašto je zapravo Putin prije dvije godine morao okupirati Krim? Krim je skup, njegova turistička infrastruktura loša, teško je dostupan sa ukrajinskih područja. Ne bi li mu bilo jednostavnije osvojiti mađarske toplice Hévíz i to bez ispaljenog metka, samo novcem?

Zapravo, to se već dogodilo: grad je prepun plakata na ruskom jeziku koje ističu lokalne usluge: kupanje, masaže, medicinska skrb i terapija. Jedan mali rječnik olakšava i trgovinu: "Koliko košta..?" na mađarskom turisti iz Rusije mogu pročitati transkribirano na ćirilici, baš kao i "Račun, molim" i što treba reći kad se želi svijetlo ili tamno pivo. Čak su se pobrinuli i za njihove duše: za sad se mise održavaju u improviziranom prostoru, ali se već sakupljaju prilozi za izgradnju prave ruske pravoslavne crkve.

U hotelu se mogu knjižiti i izleti: u trgovinu u Parndorf na austrijskoj granici, u Bratislavu sa uračunatom večerom, u Györ i samostan Pannohalma sa plaćenim ručkom, u Szigliget na degustaciju vina i u Pustzu na jahanje. Cijene izleta su od 35 do 95 eura, hotelska soba košta oko 200 eura. Tu vidimo upravo onu  srednju klasu koja je osnova Putinovog svijeta. Bogatiji ne traže tek wellness i oporavak nego pomno proučavaju vile i stanove koje im se nude u brošurama tiskanim na njihovom jeziku. Luksuzna kućica u Budimpešti za 200 000 eura je možda za njih preskupa, ali skromnu vikendicu na Balatonu iz socijalističkog doba za 75 000 eura, to si mogu priuštiti.

Napetost do referenduma

Putujući od Balatona do Budimpešte vidimo bezbroj velikih plakata na kojima Orbanova vlada poziva na izlazak na referendum ove nedjelje 2. listopada. Na plavoj pozadini velikim žutim slovima pišu pitanja: "Jeste li znali da Bruxelles kod nas prisilno želi naseliti čitav grad izbjeglica?" Ili: "Jeste li znali da su atentate u Parizu izveli migranti?" i "Jeste li znali da su migranti već silovali 300 žena?" Ispod svakog pitanja manjim slovima piše: "Referendum, 2. listopad 2016."

Prikrivena propaganda mađarske vlade se čak niti ne osvrće na uspjeh referenduma o kojem ionako ništa ne ovisi - na koncu, EU niti ne namjerava prisiliti Mađarsku na prihvat određene kvote izbjeglica. Za Orbana je najvažnije da povećava napetost sve do dana referenduma. Nema ničeg lakšeg kad se već drže svi mediji pod svojom kontrolom da se svi mobiliziraju protiv prosvjeda i da se mnoštvu koje se prezire podari iluzija da i ono uopće smije o nečemu odlučiti.

13. kolovoza sam bio pozvan da govorim u Marienbornu gdje se obilježavala dvadeseta obljetnica podizanja spomen-područja posvećenom njemačkoj podjeli na istok i zapad. Prije manifestacije su nas proveli kroz barake i stražarnice koje sad, više od četvrt stoljeća od rušenja Berlinskog zida, prije izgledaju groteskno nego što ulijevaju strah. Na kraju, DDR ipak nije bila Sjeverna Koreja i nikada nije uspjelo hermetički razdvojiti dvije njemačke države. Samo kad je riječ o televiziji, 70 posto Nijemaca u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj je svakog dana pratilo zbivanja u susjednoj državi i desetljećima je vizualno živjelo paralelno sa zapadnom, Saveznom Republikom Njemačkom.

Sumnjivci sa Bliskog istoka

Nakon toga su nas odveli i u prostoriju gdje još stoje popisi osoba kojima je zabranjen ulazak u Istočnu Njemačku. Tu su se onda donosile putovnice putnika na temeljitu provjeru i zato su bile postavljene odgovarajuće police sa natpisima "DDR", "BRD" i "inozemstvo". Ali ima i četvrta polica sa malenim natpisom "Kairo". Pod šifrom egipatskog glavnog grada su se evidentirale osobe sa Bliskog istoka, migranti koji su putovali između Zapadnog Berlina i same Zapadne Njemačke i koji su istočnonjemačkoj policiji bili sumnjivi kao mogući teroristi.

Putujući od Berlina prema Marienbornu sam morao presjesti u Magdeburgu. Već na glavnom kolodvoru su u mom vagonu bila zauzeta skoro sva mjesta. Ne želeći sada kršiti načela političke korektnosti, ali to su većinom bili putnici očito arapskog porijekla, među njima i bračni par sa četvero djece i sa prilično mnogo prtljage. Glava te obitelji je sjela pored mene. Ja sam cijelo vrijeme na mom računalu gledao televizijske vijesti - sve o Olimpijskim igrama u Riju, između i više puta ponovljen prizor kad je egipatski sportaš odbio pružiti ruku svom kolegi (iz Izraela - op. red.). Moj suputnik je također virio u ekran mog računala. Pomislio sam, kad bi govorili istim jezikom onda bi možda bilo i moguće naći temu o kojoj bi razgovarali.

U Magdebrugu su svi izašli, a regionalni vlak za Marienborn-Helmstedte je kretao tek za pola sata. Ovaj puta je vagon bio gotovo posve prazan, ali - gle čuda - tamo su već sjedili i "moji" Arapi. Spontano sam ih pozdravio klimajući glavom. Glava obitelji nije reagirala nego je rekao par riječi svojoj ženi koja me je nakon toga također pogledala. Bio sam siguran da su razgovarali o meni. Konačno, poznavali smo se.

Mađarski pisac i povjesničar György Dalos živi u Berlinu. 1995. godine je dobio nagradu Adalbert-von-Chamisso, 2010. godine je dobio Lajpcišku književnu nagradu za europsko razumijevanje.