Vidim da je oko mene trenutno mnogo toga u pokretu. Izgleda da je veliki broj ljudi zaokupljen temeljnim promjenama u vlastitim životima. Ljudi prolaze kroz nemirna vremena puna izazova: preseljenja, razdvajanja, susreti, velike dileme. Nova saznanja isplivavaju na površinu svijesti i čovjek poduzima korake na koje se donedavno nije usuđivao.

Za mene postoji jasno uočljiva povezanost između promjena u životu pojedinaca i političkih i društvenih preokreta koje upravo proživljavamo. Pitanja koja nam nameće duh vremena tiču se naposljetku svakoga od nas ponaosob. Najprije, pitanje zavičaja. Gdje su mi korijeni? Gdje sam namirena i zaštićena? Gdje sam kod kuće? A gdje su kod kuće drugi? A onda i pitanje identiteta. Tko sam? Što me čini jedinstvenom? Što me zaokuplja, za što se vrijedi boriti? Gdje je moje mjesto u svijetu? Koja grupa cijeni to što radim?

To su egzistencijalna pitanja koja nam se sva odjednom postavljaju. Nešto nas je preplavilo, neželjeno I nedozvoljeno. Nešto, što je izgleda ravnodušno prema našim osjećanjima i sudbinama. Suočeni smo s golim strahom. Bez osjećanja da smo negdje ukorijenjeni izgubljeni smo u svemiru. Bez jasnog identiteta postojanje izgleda besciljno. Vlada velika doza iritiranosti, nervoza, uobičajena tolerancija nam pada teško.

Katastrofa ili rast

Sva ova pitanja su Europi postavljena oštro i konkretno. Nacionalne države se postupno ukidaju, granice se brišu, stari zavičajni osjećaji i identiteti iščezavaju. Iz toga bi trebalo nastati nešto veće i bolje, ali kako to izgleda, kako da to osjetimo, kakav to učinak ima na živote pojedinaca, još uvijek ne zna baš nitko.

Ali to što čovjek zna jest da je svijet odjednom postao impresivno veliki. Hoće li nam ovo vrijeme donijeti nesreću? Prije svega – nismo li sami krivi za to eksplozivno uvećanje? Naime, desetljećima radimo na projektu ujedinjene Europe. Nismo zaboravili tadašnje razloge. Bili su i ostali egzistencijalni: europski mir i blagostanje. Sada smo stigli do točke da proces koji smo sami pokrenuli doživljavamo kao ugrožavanje osjećaja ukorijenjenosti i našeg identiteta. Strah je opravdan, jer je kolektivno sjecanje sačuvalo povijesne katastrofe i ne može ih tako lako zaboraviti. Istodobno, tokom povijesti smo doživjeli i prevladali mnoga slična proširenja. Kolektivna memorija sadrži dakle obje stvari – i katastrofe i uspješan rast.

Iza nas su dugi, teško podnošljivi mjeseci nesigurnosti. Ali sada mi se čini da možemo razaznati smjer. Izgleda da su ogorčenost i sumnja u EU manji od straha da bi se Unija mogla raspasti. Po svemu sudeći ovo nije vrijeme katastrofe, nego vrijeme iskušenja, koje ogoljava i čini vidljivim sve naše greške i propuste.

Lokomotiva u budućnost

Europa se lagano oporavlja od šoka. Već se počelo s neophodnom korekturom kursa. Lokalne, „zavičajne“ pojave i teme bit će ponovo regulirane na lokalnoj razini. A pitanje identiteta? „Europa će pronaći nadu, ako je otvorena za budućnost“, kaže papa Franjo. A nosilac budućnosti je omladina. Ona već ima europski identitet.

Mi osobno smo odgojili mlade u europskom duhu. Sada mogu biti uzor i lokomotiva za cijelo društvo – sa svojim mladalačkim žarom, oduševljenjem, ambicijom i sa željom da se spase svijet.

Naši mladi, to je digitalna generacija, digital natives. Za njih se podrazumijeva da je njihova obitelj veća od biološke. Internet i putovanja to omogućavaju. Upravo se informacijska tehnologija razvija u sve veće i preciznije ogledalo sve povezujuće mreže prirode. Usprkos opasnostima koje skriva budućnost pripada njoj kao i kvantnoj i nuklearnoj fizici, letovima u svemir, modernoj medicini, dubinskoj psihologiji, genetskim istraživanjima.

S nesigurnošću koju proizvode nove tehnologije može se suočiti samo na osnovu radikalnog prosvjećivanja. Znanje o višem poretku svemira daje čovjeku osjećaj da je dio inteligentnog i smislenog plana. Tako će zavičajni osjećaji i identitet biti podignuti s nacionalne na višu razinu.

Naknadno nam to izgleda logično: put unazad, u tamne predjele duha, nije ni moguć. Jedino ako se to ne desi brutalnim nasiljem. S obzirom na to da sam odrasla u diktaturi znam da društveni napredak može biti poništen. Ali Europa je mnogo više od toga – kontinent znanja i mudrosti, koji je predodređen za vodeću ulogu u svijetu. Zaslužuje poštovanje, povjerenje, podršku. I svu našu ljubav.

Albanska spisateljica Anila Wilms od 1994. živi u Berlinu. 2012. je izišao njezin prvi roman na njemačkom "Albanska nafta ili ubojstvo na cesti sjevera".