Sučeljavanje kultura, knjiga Sukob civilizacija je bila ono što se čitalo u mojim studentskim danima i o čemu se raspravljalo na seminarima. Autor Samuel Huntington je u argumentaciji rado posezao za posljednjim ratom u Europi koji je doveo do raspada Jugoslavije.

Dugo sam smatrala kako je ideja borbe za resurse središnji problem. Sve donedavno sam mislila da odgovor na pitanje „tko posjeduje svijet?" može dovesti do promjene postojećih okolnosti. Ali kada je pokret Occupy postavio pitanje bogatstva 1 postotka stanovništva, nije se pojavila solidarnost. Sasvim suprotno od toga: izbjeglice koje su došle 2015. u Europu sa svojom bijedom nisu potakli pitanje raspodjele bogatstva i mira na ovom svijetu, nego su doveli do krize solidarnosti. U pojedinim slučajevima se taj duh vremena pokazao u rečenicama poput: „Ako je toliko mnogo siromašnih, onda ne moram nikome pomoći. Podići ću ogradu oko mojeg područja da meni i dalje bude dobro." Vrhunac tog načina razmišljanja je bilo i ostalo naravno America First Donalda Trumpa.

Opet se radi o kulturi i dominaciji

Skoro 20 godina kasnije možda moram priznati da je Huntington bio u pravu. Opet se radi o kulturi i dominaciji. I u Europi. Španjolska je u situaciji koja podsjeća na posljednje doba Jugoslavije. Još prije godinu dana mi je jedan Katalonac u Barceloni rekao: „Moraju nam dopustiti tu čast da samostalno odlučujemo o vlastitoj naciji. Ne može biti da će zato biti potreban građanski rat kao u Jugoslaviji." Tada sam smatrala – blago rečeno – da su njegove pozicije ekstremne. Ali samo godinu dana kasnije je eskalirao sukob između Madrida i Barcelone. Najveće pitanje je pitanje nacionalnog samoodređivanja i priznavanje kulture. A sada španjolska vojska kreće na katalonsku policiju.

Što se još može reći o izborima u Njemačkoj što nije već rečeno? Mediji, iza kojih također stoje ljudi koji razmišljaju, se optužuju ili se uzimaju u zaštitu. Premalo ljudi se pita što je te ljude koji razmišljaju prisililo da prije svega razmišljaju o kvotama i čitanosti. Kojem pritisku su novine izložene u borbi za informiranje u doba Facebooka. Da li je u medijima stvarno sve meta, ili je i to na kraju borba za resurse? Paradoks je da ta borba za resurse dovodi do toga da se mediji zloupotrebljavaju u borbi kultura. Mora se zadržati pažnja određenog broja gledatelja/čitatelja/korisnika. Psihologija mase nikad nije poznavala diferencijaciju.

Nakon ovih izbora mnogi se trudili širiti optimizam. 87% birača se odlučilo za demokratske stranke. To naravno da izaziva otpor onih preostalih 13%: ipak su i oni dobili glasove na demokratski način i dio su ove demokracije. To može biti tako. Ali nije svejedno o kakvoj demokraciji govore onih 87% i o kakvoj onih 13%. Demokracija nije ograničena samo na parlament i na dan izbora. Demokracija je i živa rasprava. Zasniva se na načelu da, ako bude napadnuta, da je i demokracija ugrožena. Demokracija koja se brani: o svemu se može raspravljati, ali se ne može o svemu pregovarati kada je riječ o demokraciji. Ima bezbroj primjera u povijesti gdje su građani sami i izbornim listićima ukinuli svoja prava.

Neće pomoći umanjivati problem

Dugo je u Njemačkoj postojao osjećaj nadmoćnosti o kojem se rijetko govorilo. Manjkavo domoljublje je bilo zamijenjeno ponosom na vlastiti anti-nacionalizam do kojeg se došlo naporom suočiti se sa vlastitom prošlošću. Mnogi su ovdje smatrali inferiornima nacije koje se bave samo samima sobom. Ovi izbori 2017. će to promijeniti. Već jesu promijenili. Kad je prije nekoliko godina prolomio krik među hrvatskim kulturnjacima jer je ministar kulture postao povjesničar i političar Zlatan Hasanbegović iz nacionalističkog tabora, smatrala sam da je to nešto što se ne može zamisliti u Njemačkoj. Njemačke novine su prije godinu dana izlazile sa naslovima: Hrvatska u duhovnom građanskom ratu. Tu sam i sama sudjelovala: oni tamo su na žalost još uvijek zatočenici svoje prošlosti. Svi sukobi u Hrvatskoj su se opisivali borbenim riječima, kao da je Huntington tu regiju obilježio na desetljeća.

Ali sad, samo tjedan dana nakon izbora u Njemačkoj, njemački kulturnjaci i političari traže: predsjedništvo parlamentarnog povjerenstva za kulturu ne smije pasti u ruke AfD-u, makar je to treća po veličini stranka u Bundestagu. Stranka koja trpi članove koji spomenik holokaustu u Berlinu zove „spomenikom sramote" kojeg su Nijemci postavili u srce svojeg glavnog grada, ne može postaviti predsjednika povjerenstva koji se brine za sjećanje u Njemačkoj. A sjećanje u Njemačkoj je nerazdvojivo od kulture sjećanja u Europi.

Tko sada ne uviđa da sada dvije željezničke kompozicije jure jedna prema drugoj, taj nema u vidu niti Njemačku, niti Europu, niti ulogu Sjedinjenih Država za stanje u svijetu. Zapravo je svejedno da li je jedna od tih kompozicija tri puta duža od druge: ovdje jure jedna prema drugoj dva viđenja demokracije koja međusobno nisu kompatibilna. Neće pomoći umanjivanje činjenica.

Jer tih 13% svoj izbor smatraju prosvjedom. Sa donaldom Trumpom kao vodećom figurom tog „sukoba" kultura tu sad daju oduška svojem bijesu. To je srdžba od koje se manjinski pokret  desetljećima odvikavao. Za žene i obojene je to bila zabranjena zona. Govorilo se da ih se tako neće uzeti ozbiljno. Bolje razumno argumentirati, tada će vas se slušati. A sad bjesni srditi bijelac. I čuje ga se. Vlak je u pokretu.

A bilo bi važno, osim Huntingtona, uzeti u ruke i glasovitu knjigu, na žalost preminulog američkog povjesničara Howarda Zinna koji se više od 30 godina borio za socijalne promjene i ravnopravnost manjina. On je pisao: You can't be neutral on a moving train.

Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska spisateljica, autorica kazališnih predstava i novinarka. Rođena je kao kćerka hrvatskih doseljenika u Waiblingenu i trenutno živi u Heidelbergu. Posljednje njeno objavljeno djelo je roman "Made in Germany - Što je njemačko u Njemačkoj" gdje se suočava sa identitetom Njemačke kao useljeničke zemlje.