5. veljače je nova Europska komisija predstavila javnosti svoj prijedlog za reformu politike proširenja, točnije, metodologije pristupnih pregovora sa zemljama zapadnog Balkana. "Reforma" je postala prijeko potrebna nakon totalne blokade otvaranja pristupnog procesa sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom od strane francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na briselskom summitu u listopadu prošle godine. Ako je vjerovati izjavama predstavnika francuske vlade, s opreznim optimizmom se može očekivati da će Pariz u proljeće ovim dvjema zemljama otvoriti put za pristupne pregovore.

Komunikacijska ofenziva

Predstavljeni dokument sadrži iznenađujuće puno pozitivnih elemenata koji bi mogli dovesti do značajnog oživljavanja politike proširenja EU-a. U njemu se Europska unija odlučnije nego ikada zadnjih godina, politički argumentirano izjašnjava za proširenje na zapadnom Balkanu. U njemu se po prvi put jasno izražava spoznaja da je politika proširenja snažno sredstvo za poticanje demokracije i da je uvjetovanje reformi glavno sredstvo te politike. Po prvi put se izričito spominju mogućnosti sankcioniranja manjkavih reformi. Komisija predlaže uvođenje takozvanih "obrnuto kvalificiranih većinskih odluka" o tim sankcijama, što znači da bi morala postojati većina država članica kako bi se sankcije spriječile. To je novina u odnosu na dosadašnju politiku proširenja koja se temeljila na principu jednoglasnih odluka. I, konačno, Komisija prvi put govori o direktnijoj komunikaciji EU-a s građankama i građanima zemalja zapadnog Balkana koji su stvarni zagovornici euro-integracija. Istodobno obvezuje vladajuće političare da komuniciraju sa svojim građankama i građanima strateški cilj članstva u Europskoj uniji. Tu komunikaciju Komisija postavlja kao uvjet za proces proširenja.

No, ipak se ne bi trebala razviti prevelika euforija oko ovog prijedloga Komisije i njegovih dugoročnih posljedica. Jer on je, konačno, tek iznuđena reakcija na jedan problem koji zapravo ne postoji, odnosno kojemu se pogrešno pristupilo: Macronova potpuna blokada proširenja je primjer neodgovorne europske politike. Neodgovoran je bio trenutak u kojem se zatražila reforma politike proširenja - nakon što je Macron dva puta iznudio odgađanje odluke o Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Neodgovorna je bila i bit samog zahtjeva - prvo interna reforma EU-a pa onda nastavak procesa proširenja. Neodgovorna je bila, na koncu, i Macronova činjenično netočna kritika dosadašnje politike proširenja što je posljedica tradicionalne francuske ignorancije prema politici proširenja na regiju zapadnog Balkana - regiju iz koje se Francuska već prije više od desetljeća povukla. Iz te ignorancije je proizašla i Macronova opasna potpora sporazumu o razmjeni teritorija u briselskim pregovorima između Srbije i Kosova 2008. i 2019. U jednom na brzinu sklepanom neslužbenom dokumentu u studenom je francuska vlada pokušala Macronovo jednostrano uplitanje u politiku proširenja naknadno ispuniti političkim sadržajem - uglavnom bezuspješno.

Više demokracije nego gospodarskih reformi

Sada predstavljeni prijedlog Komisije jasan je pokušaj da se najproblematičniji elementi francuskog neslužbenog dokumenta dijelom izokrenu, dijelom znatno ublaže. Komisija želi istodobno smanjiti štetu za zapadni Balkan, ali i sačuvati obraz Macronu. Tako za razliku od pariškog prijedloga ovdje fokus nije stavljen na gospodarske reforme nego na demokraciju - pojam koji je zastrašujuće nedostajao u francuskom dokumentu. Predloženo tematsko sažimanje poglavlja u pristupnim pregovorima sada se više ne bi trebalo temeljiti na otvaranju grupa poglavlja u fazama.

Ovo bi bilo značilo načelno prestrukturiranje pristupnog procesa. Uvođenje dodatnih ekonomskih poticaja je znatno reducirano. Iskustvo je pokazalo da su dodatna novčana sredstva za vlade zemalja zapadnog Balkana neučinkovito sredstvo. U zemljama regije je ekonomija uglavnom i dalje pod kontrolom vladajuće političke elite. Kratkoročni, korumpirani interesi moći dominiraju nad nacionalnim gospodarskim potrebama. Ni francuski neslužbeni dokument kao ni prijedlog Europske komisije, međutim, ne analiziraju uzroke dosadašnjeg izostanka učinkovitosti politike proširenja.

Hoće li Macron odustati od blokade?

Prijedlog Europske komisije ne dotiče temeljni problem politike proširenja Europske unije na zapadni Balkan. On nije postojeća metodologija pristupnog procesa, odnosno njegovih instrumenata pa zato ni rješenje ne može biti promjena metoda. Temeljni problem je nedostatak političke volje u EU-u, briselskim institucijama i državama članicama da postojeće instrumente dosljedno koriste. Macron je unatoč svoj svojoj ignoranciji nazvao ovaj politički problem pravim imenom, ali se nije i prihvatio njegovog rješavanja.

Ovaj novi dokument i novo pozicioniranje EU-a će vjerojatno omogućiti obustavu Macronove blokade otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, ali odlučujuće pitanje je može li on biti doista prekretnica u politici proširenja. Prije svega s obzirom na to da prijepor, prvenstveno između Francuske i Njemačke, o budućnosti EU-a - koji je potka cijele priče - i dalje ostaje neriješen. Bez odgovora ostaju i dva načelna pitanja: kakvu Europsku uniju želimo - političku uniju ili gospodarsku zajednicu? I gdje završava Europa?

Autor teksta Bodo Weber je senior associate Democratization Policy Councila (DPC), transatlantskog think-tanka sa sjedištem u Berlinu.