Čim dani postanu duži, svjetlost i sunce snažniji, obuhvaća nas želja krenuti iz poznatog okoliša, iz ugodnog stana sigurnog protiv zime. Obuhvaća nas čežnja za dalekim svijetom. Odjednom smo spremni ignorirati prepreke i neugodnosti. Čak smo spremni dragovoljno suočiti se sa opasnostima.

Što je ta čežnja i zašto nas obuzima? Mladi i stari, bogati ili siromašni. Obrazovani ili manje obrazovani, samci ili obiteljski ljudi. Čežnju osjećaju svi. Hoćemo otići. Otići daleko. Tako daleko koliko je moguće.

Čežnja za putovanjem je prastara. Dugo vremena su se hodočašća smatrala pravim putovanjem na kojeg su, uz velike žrtve mogli krenuti i obični ljudi. Obrazovna putovanja su bila zamišljena za ljude viših slojeva.

Lutanje kao zdrava protuteža euforiji putovanja

Danas može skoro svatko putovati. Putovanja se uglavnom smatraju kao obogaćivanje, kao lijek, obrazovanje, oporavak, način jačanja karaktera i proširenja znanja, kao nešto pozitivno. Da li je u stvarnosti postojao Odisej, to ne znamo. Njegov povratak je Homer u svakom slučaju ispričao kao lutanje i to se još od antike prenosi kao značajna kulturna vrijednost. Možda je to i izraz zdrave sumnje kao protuteža čežnje i euforije putovanja.

Ima mnogo sjenki na toj čežnji. Kolumbo, Marko Polo ili Amerigo Vespucci, Vasco da Gama, Alexander von Humbolt su bili otkrivači koji su po nečijem nalogu ili natjerani vlastitim istraživačkim duhom putovali i time dali golemi doprinos čovječanstvu.

Pionirka putovanja Nellie Bly je željela ukloniti predrasude o ženama i njihovim običajima na putovanju. Tako je i uspjela 1890. samo u jednoj haljini za putovanje sašivenoj po mjeri i sa ručnom prtljagom, obići čitav svijet u 72 dana, šest sati i 11 minuta – brže nego Phileas Fogg koji je u romanu Julesa Vernea trebao 80 dana.

Alexandra David-Neel je od 1911. krenula na duhovna putovanja koja su ušla u povijest. A nakon ljubavne krize se i novinarka Elizabeth Gilbert dala u bijeg i taj put po svijetu koji je bio i proces spoznaje same sebe je opisala u svojem bestseleru Eat, Pray, Love.

San o putovnici

Za istočne Europljane koji su dugo živjeli u nekoj diktaturi je putovanje još uvijek kao neko čudo. Ako se na primjer živjelo u Rumunjskoj prije promjena, bilo je veoma vjerojatno da nikada u životu nećete dobiti putovnicu i dozvolu izlaska iz zemlje. Ljudi kao ja su putovali u svojem duhu, kroz knjige, filmove i umjetnosti i u svojoj vlastitoj mašti.

Pojam putovanja se za nas tada odnosio na daleke ili manje daleke zemlje. To je bilo povezano sa slobodom i neovisnosti. Može se reći, sa predodžbom sreće.

Nakon preokreta više nismo bili zatvoreni u našoj zemlji, nego smo bili isključeni od drugih zemalja. Da bi tamo otišli, trebalo nam je svugdje dozvola ulaska. To se promijenilo tek nakon pristupa Europskoj uniji.

Već mnogo godina živim u Njemačkoj. Čežnja otkriti daleki svijet je tu osobito velika. I može se proživjeti. Ovdje sloboda kretanja i putovanja spada u temeljna prava.

Ovdje roditelji šalju djecu već nakon škole u svijet. Neka kao dragovoljci pomažu u obnovi ratnih područja. Ići na praksu u neku daleku zemlju. Ili jednostavno naučiti preživjeti u nekoj stranoj kulturi. To je neka vrsta godina putovanja kako bi učenici naučili biti samostalni, snažni, zreli i odgovorni za ispite života.

Putovati, ali mrzimo turiste

Njemačka ima dugu tradiciju putovanja. Kaže se da su Nijemci svjetski prvaci u putovanju. Ima bezbroj razloga putovati. Imam prijatelje koji svake godine putuju u drugu zemlju i čitavu godinu se pripremaju na taj put. Čitaju knjige. Gutaju prava brda knjiga i informacija. Čitaju o književnosti, povijesti, knjige o životu tih ljudi, umjetnosti i kulturi. Posjećuju manifestacije na tu temu. Udišu znanje o zemlji u koju žele otići. Žele bolje razumjeti poveznice, političke i ljudske. Čak i uče osnove jezika zemlje u koju kreću.

Poznajem i ljude koji, gdje god da odu, prilagode se stvarnosti. Koji nikad nisu stvarno i duhom prisutni na mjestu kamo se upravo nalaze. Trče naokolo i tu stvarnost upijaju u svoju kameru kako bi sve to pogledali jednog dana. Ili pokazali na socijalnoj mreži prijateljima. Koji nose sa sobom popis znamenitosti i žele ih sve obići u što kraće vrijeme.

Makar većina od nas tako rado putuje, preziremo turiste. Zaboravljamo da smo i sami takvi svugdje gdje nismo kod kuće. Želimo pronaći mjesta gdje je priroda netaknuta, plaže puste, a muzeji otvoreni samo za nas.

Čak i neki ljubiteljima Grčke bi i Grčka bila mnogo draža bez Grka. Neki su spremni platiti skupi let, prijeći daleki put i pretrpjeti mnogo toga da bi onda tamo, u dalekom svijetu jeli poznata jela u društvu zemljaka. I razmišljati o tome kako promijeniti taj mali raj u nešto što će i njima biti poznato.

Ima velikih i malih putovanja. Putovanja u daleki svijet ili u vlastitu dubinu. Svako od njih može postati velika avantura. Za one od nas koji se odluče na to, ostavit će tragove na nama. Promijenit će nas. Pomladiti. Učiniti naš život ljepšim. Ako to dopustimo. (Ako smo doista znatiželjni za svijet i njegove ljude.)

Carmen-Francesca Banciu je rumunjsko-njemačka spisateljica i docentica. Od studenog 1990. živi u Berlinu kao nezavisna autorica i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Njene posljednje knjige su "Leichter Wind in Paradies" (Lagani vjetar u raju) i "Berlin Is My Paris - Stories From the Capital" (Berlin je moj Pariz - priče iz glavnog grada)