U sezoni godišnjih odmora atraktivna odmarališta u Europi i svijetu pate od teških posljedica masovnog turizma. Dugo je prevladavala korist od blagoslova turističkih prihoda i gledalo se kroz prste svemu što je nanosilo štetu.

Ekološki gledano, posljedice su slične onima nakon seobe barbarskih naroda. Gradovi poput Firenze i Venecije ili otoci kao što je Mallorca guše se pod teretom ljetne prenaseljenosti. Prekomerna potrošnja vode, preopterećena kanalizacija, ispušni plinovi, brda smeća, galama. Neki turisti se ponašaju kao pušteni s lanca, bez poštovanja, bahati i iza sebe ostavljaju, u prenesenom smislu, spaljenu zemlju.

No, to domaćini više ne mogu i ne žele trpjeti. Španjolska, Italija i druge turističke zemlje postavljaju zahtjeve. Žele obeštećenje, uvođenje turističkog poreza. No i tu je samo pitanje hoće li životna sredina i dalje biti isto tako uništavana, ali uz više novca. Zašto ljudi žele uvijek tamo gdje u isto vrijeme idu svi drugi? Zašto ne isprobaju nešto drugo na svoju ruku? Zašto vlastita otkrića ne proglase znamenitostima?

Ja volim putovanja. U stvari, samo putovanje bi bilo dobar turistički cilj. Europa je pregledna, godišnji odmor za putovanje po njoj bi bio dovoljan. Na najveći broj mjesta može se doći autobusima, vlakovima ili trajektima. I to po sasvim prihvatljivim cijenama.

Čak se i u Seydisfjördur, najudaljenije istočno mjesto na Islandu, može stići vlakom iz Hamburga pa trajektom i autobusom za 57 sati. Najmanje jednom čovjek mora prenoćiti na sjeveru Danske. Za većinu bi to bilo posebno iskustvo. Zamislite avanturu koja vas čeka kada propustite trajekt. Samo jednom tjedno postoji linija za Thorshavn na Farskim otocima, a onda sutradan za Seydisfjördur.

Tom prilikom bi čovjek morao, ne, čovjek bi mogao porazgovarati s lokalnim stanovništvom. Morao bi ih zamoliti za pomoć ili za noćenje. Saznao bi nešto o njihovom životu i viđenju svijeta iz prve ruke. Donio bi vlastite zaključke. Možda bi mogao ispričati i nešto o sebi. Razotkriti se pred strancima. Tako bi iznova pojmio samoga sebe. Pa konačno, traženje avantura u dalekom svijetu i dolazi iz potrebe, iz skrivene želje da sebe otkriješ u drugom, da se ogledaš u njemu, da upoznaš sebe.

Na putovanjima u započinjanju razgovora pomaže kada postavljate pitanja, čak i kada znate odgovor na njih, možda baš tada. Na njemačkom ili na dijalektima, niskonjemačkom, bavarskom, saskom, na engleskom ili uz pomoć bilo kojeg jezika koji znate. Sigurno i uz pomoć crteža, piktograma, ruku i nogu, cijeloga tijela. I očiju. Gestikulacija ponekad može zbuniti. Ali jezik očiju i lica je nedvosmislen i svi ga razumiju.

Pritom bi mogao nastati sveobuhvatni osjećaj pripadnosti. I odgovornosti za vlastiti, ali i za tuđi život. Iz toga ljudskog što nas sve povezuje mogla bi nastati duboka povezanost. Iz toga može narasti osjećaj odgovornosti za sudbinu stranca. Za sudbinu naše planete.

Let od Berlina do Rhodosa traje tri sata. Ali što čovjek doživi za to vrijeme osim check-ina i kontrole prtljage, kontrole putovnica? Na internetu se može naći podatak da je za tu relaciju u automobilu potrebno 36 sati. Pješice bi, preko Češke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Turske, uključujući i kraće relacije trajektom, bilo potrebno oko 519 sati. Ipak je to 2.618 kilometara.

To je u današnjoj Europi, uz sve tehničke mogućnosti i informacije koje su dostupne, lako izvodivo.

Poznati britanski putopisac Patrick Leigh Fermor 1933. je, kao mlad čovek, uzeo svoj ruksak i u njega stavio putovnicu, zemljopisne karte, rječnike, bojice, olovke, bilježnice, blokove za crtanje, englesku liriku i knjigu Horacijevih stihova i uputio se pješice kroz Europu za Carigrad. Doduše, mora se reći da mu je za taj put bila potrebna godina dana.

Ista relacija se prema podacima s interneta može pješice preći za 529 sati. To je manje od mjesec dana. Pod uvjetom da se ne zaljubite - kao Patrick - u jednu rumunjsku princezu. On je s njom uživao malo u Bukureštu, malo u Epidauru a malo u njezinom obiteljskom zamku u Vlaškoj. Mogao je tamo ostati zauvijek. Da izbijanje rata nije prekinulo idilu, Patrick bi, da je živ, vjerojatno i dan-danas bio tamo.

Carmen-Francesca Banciu je rumunjsko-njemačka spisateljica. Od studenog 1990. živi u Berlinu i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Objavila je više knjiga.