Dubravka Ugrešić i Arundhati Roy. Prva je autorica romana „Ministarstvo boli", druga romana „Ministarstvo krajnje sreće". Obje autorice, koje rado čitam, u naslovu svojih fiktivnih radova koriste nepostojeća, izmišljena ministarstva. I pričaju o tragedijama njihovih domovina. Prva o bivšoj Jugoslaviji, zemlji koje više nema. Druga o Indiji, zemlji koja preživljava. Potresne priče sa stoljetnom, individualnom i kolektivnom poviješću.

Pisci grade i uništavaju. Domovine i imperije. Realno i izmišljeno. Time su kao proroci koji ne poznaju vlade, ustave, zakone ili vrijeme. I oni sebi daju za pravo da stvore svoja „ministarstva". Poput žena o kojima je ovdje riječ.

Postoji li roman koji se zove „Ministarstvo domovine"? Ili „Ministarstvo rodne grude"? Pri čemu rodna gruda zvuče nekako blaže, poetskije.

Domovina ili rodna gruda?

Političari Kršćansko-demokratske unije (CDU) traže da se u Njemačkoj osnuje Ministarstvo rodne grude, po bavarskom uzoru, kao odgovor na rezultat posljednjih izbora. Polazim od toga da bi se i gospodin Gauland (Alexander Gauland, čelnik desno populističke Alternative za Njemačku (AfD), prim. red.) i njegovo društvo složili s tom idejom. Ali oni bi otišli korak dalje i nazvali bi ga Ministarstvo domovine! Na tu temu prije deset godina sam pisao pod naslovom „Domovina":

za tebe, domovino, mnogi kažu da si za njih
otac i zemlja. za tebe su se prolile mnoge suze
učenih i neukih ti imaš moć
prisvajanja svega. tvoja zemlja je stara, tvoje nebo
beskrajno, ljudi ne pripadaju nikome nego bogu i tebi
pa tako i ptice, rijeke, ravnice, mora,
bolovi, djeca, snovi… osvajači
pjesnici, zaljubljeni, iznevjereni, ostarjeli…
svi pripadaju tebi… pa tako i život, smrt.
samo jedno mi nije jasno
domovino
kome ti pripadaš?

Rekao bih da će biti vrlo teško objasniti političku situaciju, kroz koju prolaze mali i veliki narodi, bilo romanima koji kreiraju ministarstva ili pjesmama koje od domovine nešto traže. Posebno u vrijeme u kojem živimo.

Jer AfD je u međuvremenu realnost u Njemačkoj. Neko može reći da je to normalnost koja se uklapa u ostatak Europe, u kojoj su ekstremni desničari već odavno pronašli svoje birače i još uvijek ih love odgovarajućim mamcima za sve njihove odbojnosti i strahove koji pri tom igraju veliku ulogu.

Moramo govoriti o strahovima

Tvrdim da smo i mi, građani stranog porijekla, jednako za to krivi kao i stranke centra, desnice i ljevice. Zato što s milijunima građana, našim susjednima, kolegama sa posla, onima koji u pekarnici stoje u redu ili s kandidatima za primanje socijalne pomoći u uredu za zapošljavanje, nismo uspjeli porazgovarati o njihovim strahovima koje gaje zbog novih izbjeglica. Razgovori naših sugrađana koji su „migrirali" ka desnici i njihove optužbe na račun milijuna, djeluju tragično ali i ulijevaju strah. Jednako uznemiruju i rasprave o Ministarstvu domovine kod desničara kao i samo spominjanje riječi domovina kod ljevičara.

Trebali i mi početi govoriti o Ministarstvu za migraciju ili da tražimo Ministarstvo za integraciju? Ne!

To što bi mi, novi Nijemci, milijuni građana ove zemlje sa stranim porijeklom, trebali činiti je vrlo jednostavno: trebamo početi razgovarati sa sugrađanima o njihovim strahovima. Da srušimo tabu i pitamo ih: „Zašto se bojite? Čega to točno?" Moramo vam reći da i mi dijelimo strah s vama. Da ponekad čak osjećamo i više straha od vas. Strah od Gaulanda, ali i od onih novopridošlih u ovu zemlju, koji nisu došli kako bi potražili zaštitu, nego da nas napadaju na gradskim trgovima, u vlakovima ili na aerodromima.

Mi živimo bez domovine, ali za ovu novu državu, Njemačku, u kojoj su rođena naša djeca, mi bismo morali učiniti prvi korak. Ja osobno sam sa svojim poznanicima i prijateljima počeo razgovarati o strahovima. A Vi? Što je s tobom?

*Pisac i novinar Beqë Cufaj rođen je 1970. u Dečanima na jugozapadu Kosova i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u Stuttgartu. Između ostalog, objavljivao je tekstove u uglednim listovima Frankfurter Allgemeine Zeitung i Neue Züricher Zeitung. Njegov roman „projekt@party" objavljen je 2012. Tekst je dio serije Moja Evropa.