Prije nekog vremena sam se prijavila na kurs njemačkog u Schillerovoj kući u Bukureštu. Ne znam točno koliko nas je bilo u grupi, ali mislim ne više od deset; polovina su bili studenti medicine koji su svoje domaće zadaće odrađivali marljivo tako da sam se zbog toga osjećala mstaro. Oni žele u Njemačku čim diplomiraju.

Kada sam u siječnju putovala u Bonn, u avionu je pored mene sjedio mladić s debelom knjigom iz neurokirurgije na rumunjskom. Daleko od toga da je to bila laka literatura, jer ova knjiga je sigurno bila teška koliko maksimalno smije težiti ručna prtljaga. Nismo doduše razgovarali, tako da ne znam zašto je ovaj mladić čitao tu knjigu, ali mislim da znam u kom smjeru bi mogla ići ta priča.

Moj jedini kolega iz razreda, koji je studirao medicinu, sada je u Njemačkoj. Dva najomiljenija cilja tisuća liječnika koji godišnje napuštaju Rumunjsku su Francuska i Velika Britanija.

Ja to sve promatram s izvjesne distance, jer me još uvijek ne pogađa direktno; mlada sam i ne boli me ništa. Ali, to na primjer pogađa moju majku, koja već 17 godina radi u Španjolskoj. Uskoro bi trebala ići u mirovinu i strahuje od povratka u Rumunjsku gdje je starost prilično ponižavajuća. Kada to kaže, prvo misli na medicinsku njegu što je kritična točka u Rumunjskoj posljednjih 30 godina.

Tri generacije su bile u šoku kada je mama odlučila otići u Španjolsku

Mladi na kursu njemačkog imaju toliko godina koliko sam ja imala kada je moja mama napustila Rumunjsku. Bila sam druga godina fakulteta. Vjerujem da se zbog toga nisam osjećala kao ostavljeno dijete, jer sam već bila odrasla, ali ipak su tri generacije zbog ovog rastanka bile u šoku: roditelji moje majke, moja majka i njena kćer, dakle ja. To je bilo posebno uznemiravajuće jer mama nije odrasla u jednoj globalnoj kulturi, a trodnevno putovanje autobusom do Španjolske je bilo njeno prvo putovanje u inozemstvo u životu.

Čudno je to što sam i ja sama odrasla očarana Zapadom. 1990. sam krenula u školu, 2002. sam počela studirati. Sjećam se da sam pred kraj školovanja imala osjećaj, da najbolje što nam se može dogoditi jest da dobijemo stipendiju negdje u inozemstvu, kako bismo pobjegli i spasili se. Neki od nas, oni baš, baš dobri su u tome i uspjeli. Ali, za stipendiju je bilo potrebno osvojiti zlatnu medalju na nekoj međunarodnoj školskoj olimpijadi. Onaj tko nije imao ni medalju a ni financijsku podršku bogate obitelji, odlazio bi odmah po završetku studija u inozemstvo. Ove kolege su prvo radile svakakve poslove, da bi na kraju nakon mnogo godina postali ponosni građani drugih zemalja.

Rumunjska ostaje bez ljudi

I naravno da ne napuštaju zemlju samo liječnici, već ljudi iz svih branši, sa kvalifikacijama ili bez njih, svih starosnih dobi. Poznajem 60-godišnjake koji su otišli u inozemstvo kako bi bili blizu djece. Rumunjska ostaje bez ljudi pred vlastitim očima, a vlasti uopće ne znaju kako se nositi s ovim problemom.

Španjolska ne dozvoljava dvostruko državljanstvo, a moja majka se i nakon toliko godina ne želi odreći rumunjskog.

Svaki put kada posjetim mamu u Španjolskoj fascinira me kojom brzinom autobus napusti aerodrom i uključi se na autocestu. I to me onda rastuži - kakva reakcija kada pogledaš autoceste. Jer, zapravo je to ono što mi u Rumunjskoj želimo: autoceste, čiste nužnike. Obične nužnike! To su stvari koje je jednostavno postići, a bit će (ukoliko se to postigne) najvidljivija dostignuća. Isto je to kao i kod učenja stranog jezika. Najspektakularniji napredak je na samom početku, kada se sortiraju osnovne stvari. Kasnije, u naprednom stadiju, čovjek se susreće s finesama, ali one se tek polako naziru izvana.

Mučno pitanje: I, kada ti ideš?

Tako Rumunji napuštaju svoju zemlju za sve ono za što je metafora autocesta. Moji najbolji prijatelji su prije nekoliko godina, u relativno kratkom razmaku, otišli jedan za drugim. Tada sam imala osjećaj da kipim od bijesa, jer nas Rumunjska tjera od kuće. Ovakav osjećaj doduše nisam imala kada je moja majka otišla, valjda zato što sam bila mlada i nisam znala razmjere ovog fenomena. Tada sam to prije gledala kao njenu individualnu odluku donesenu iz očaja.

Tek kada sam se zaposlila sam primijetila da mi imamo ugovor sa zemljom u kojoj živimo. Posebno kada sam počela raditi privatno, sama radim poreske obračune i kada sam vidjela kolike izdatke mi plaćamo rumunjskoj državi - za usluge koje gotovo i da ne postoje.

Ljudi zbog toga odlaze u inozemstvo - odlaze tamo gdje će sklopiti bolji ugovor s državom u kojoj žive. Za one koji su ostali, preostaje - barem za moju generaciju - mučno pitanje: I, kad ideš ti? Ili: Zašto si još ovdje?

Istina je da me je čarobnjak Zapad pratio za vrijeme školovanja, u svakoj godini 1990-ih, u kojima smo se kao djeca veselili eksploziji šarenila, dok su se naši roditelji borili s teškim bremenom tranzicije. Ali, nakon određenog vremena provedenog u inozemstvu i jednog propalog pokušaja emigracije, najviše što sebi želim jest snaga da ostanem kod kuće. Da ne dozvolim da me otjeraju. Ali, nemoguće je objasniti zašto. Sigurna sam da je borba koju sada, s 36 godina vodim jest - da ne odem.

Rumunjska spisateljica i prevoditeljica, Lavinia Braniște živi i radi u Bukureštu. Njen roman "Interior zero" je 2016. izabran za roman godine u Rumunjskoj.