"Čovjek naginje tome da red u kojem živi smatra razumljivim samim po sebi", napisao je Czeslaw Milosz 1951. i time sažeo tragično iskustvo ratne generacije u Europi. Dalje je pisao: "Kuće pored kojih na putu prema radnom mjestu prolazi izgledaju više kao stijene koje se uzdižu iz zemlje negoli kao proizvodi ljudske ruke,... On ne može vjerovati da bi se jednog dana na ulici koju on vrlo dobro poznaje, gdje mačke spavaju i djeca se igraju, mogao pojaviti konjanik i početi prolaznike hvatati lasom,... Ukratko rečeno: on se pomalo ponaša poput Charlieja Chaplina u filmu 'Zlatna groznica' kada nervozno skače simo-tamo u jednoj kolibi koja se opasno nalazi na rubu litice."

Za Europljane je Europska unija bila jedan takav naravni svijet. Ali to više nije slučaj. Opustošeni Brexitom i uplašeni pobjedom Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u krajem 2016. godine, mnogi Europljani su zapali u duboki očaj. Proširilo se uvjerenje da je prošlo vrijeme Europske unije.

Pukotina kroz Europu

Sada, devet mjeseci kasnije, raspoloženje se promijenilo. Trumpova pobjeda je mnoge Europljane navela na to da ponovno cijene europski projekt. A zbog izborne pobjede Emmanuela Macrona u Francuskoj na temelju jedne jasne proeuropske platforme su mnogi mišljenja da je Europska unija dobila drugu šansu i da će izvući ono najbolje iz toga. Izdanje Eurobarometra iz proteklog mjeseca pokazuje da je došlo do kretanja raspoloženja u javnosti u smjeru EU-a i jedinstvene valute. Ekonomski podaci su također ohrabrujući.

Ali, oduševljenje iz ljeta 2017. može biti isto tako kratkoročno i varljivo kao što je to bio očaj krajem 2016. godine. Jer, iako je "Macronov trenutak" dramatično promijenio raspoloženje u Europi, nije riješio niti jedan od onih problema koje Unija aktualno ima. I dok se možemo nadati da će novo njemačko-francusko vodstvo uspjeti premostiti raskol koji se u tijeku financijske krize očitovao između europskog sjevera i europskog juga, sve je više znakova za to da bi se i razdor između Istoka i Zapada, nastao izbjegličkom krizom, mogao produbiti.

Istočno-zapadni paradoks

Ono što je u aktualnoj situaciji paradoksalno je da ankete, doduše, pokazuju određeno približavanje stavova na Istoku i na Zapadu prema izbjeglicama i migrantima (zapadne javnosti su postale zabrinutije i skeptičnije, dok su građani središnje Europe svoj stav lagano ublažili u usporedbi s proteklom godinom), dok napetosti između Zapada i Istoka u EU-u eskaliraju.

Proteklog mjeseca je mađarski šef vlade Viktor Orban jasno dao do znanja: "Prije 27 godina smo mi u središnjoj Europi još vjerovati da je Europa naša budućnost - da imamo dojam da smo mi budućnost Europe." Nekoliko tjedana kasnije je francuski predsjednik Macron jasnim riječima odgovorio na kritiku iz Varšave o njegovim idejama o reformama radnog tržišta EU-a: "Stav jedne zemlje koja se odlučila izolirati u Europi ni na koji način neće ugroziti postizanje jednog ambicioznog kompromisa."

Sažeto bi se moglo reći da s jedne strane populistički vođe u središnjoj Europi Europsku uniju i njezine vrijednosti više ne vide kao model kojega žele slijediti. S druge strane zapadni vođe činjenicu da su birači središnje Europe izabrali ljude kao što su Viktor Orban i Jaroslaw Kaczynski uzimaju kao povod za ignoriranje inače legitimnih strahova građana središnje Europe. Jer, oni strahuju da bi neke od predloženih reformi, ukoliko nisu praćene drugim političkim inicijativama, mogle ugroziti konkurentnost njihovih ekonomija.

Odgođena opasnost

Nije teško predvidjeti da bi sudaranje srednjoeuropskih vlada, koje zapostavljaju norme i vrijednosti Unije, sa zapadnoeuropskim vladama, koje zapostavljaju interese srednje Europe, Uniju moglo dovesti do urušavanja u onom trenutku u kojem većina Europljana ponovno stekne povjerenje u Uniju.

Istočni Europljani spadaju još uvijek u najjače zagovarače Unije, ali oni sumnjaju u prednosti europske integracije. Istok i Zapad danas ne dijeli samo "empatijski zid" kad se radi o sudbini izbjeglica koje pristižu u Europu već ih dijele i posljedice otvaranja granica unutar Europske unije kad se radi o budućnosti Istočne Europe.

Ljudi su dugo vremena otvorene granice u Europskoj uniji smatrali najvažnijom pozitivnom promjenom koja je uslijedila nakon 1989. godine. Danas, dok s jedne strane milijuni istočnih Europljana kuju planove o studiranju, poslu i životu na Zapadu, oni koji su se odlučili ostati počinju slobodno putovanje bez granica promatrati u kontekstu rastućih razlika u primanjima između zemalja Unije. I time kao izvor straha.

Strah građana središnje Europe

Paralizirani demografskim strahovima, mnogi istočni Europljani počinju otvorene granice promatrati prije svega kao otvorena vrata za transfer blagostanja s Istoka na Zapad. Tako, primjerice, mnogi počinju pitati zašto bi se trebalo investirati u bolje obrazovanje kad su zapadna društva ta koja uživaju tu investiciju.

Bruxelles, Berlin i Pariz s pravom kritiziraju autoritarni obrat u nekim istočnoeuropskim zemljama. Ali oni Orbana ili Kaczynskog ne bi trebali više koristiti kao ispriku za neuvažavanje novonastalih strahova središnje Europe kad je u pitanju budućnost tih zemalja u Europskoj uniji.

Ivan Krastev je šef Centra za liberalne strategije (Center of Liberal Strategies) u Sofiji. On pripada krugu osnivača Think tanka "European Council on Foreign Relations". Od 2015. redovito piše analize za međunarodno izdanje New York Timesa. Njegova posljednja knjiga "After Europe" (Penn University Press, 2017.) objavljena je u Njemačkoj 2017. u nakladničkoj kući Suhrkamp.