Još je Bertolt Brecht znao da je pasoš najplemenitiji dio čovjeka. A njemački pasoš je jedan od najplemenitijih koji trenutno postoje. Čovjek može bezbrižno putovati svijetom i da pri povratku kući prođe pored drugih putnika i stane u red za građane EU. Novopridošlom je odmah jasno tko u ovoj zemlji uživa određene privilegije, a tko ne. Najbolja stvar u vezi sa njemačkim pasošem je to što na saveznim izborima čovjek može da stavi svoj krstić tamo gdje želi - bar su i tako rekli kada sam prije tri godine dobio svoju njemačku putovnicu. Dakle, u rujnu ću prvi put i ja moći glasati za one koji će me predstavljati u Bundestagu.

Hm, pa to je već za sedam tjedana! Niste znali? Nisam ni ja. Primijetio sam to tek nedavno po plakatima u susjedstvu. Ali, zašto bi se stranke uopće trudile da se u izbornoj kampanji obrate mladim glasačima? Moja generacija ionako ne može zamisliti Njemačku bez Angele Merkel na čelu. A i zašto bi uopće? Državni proračun je uravnotežen, gospodarstvo neprestano raste.

Politika za dobrostojeće

Dobro. Ipak, ima tu nekoliko sitnica. Cijene stanarina u mom susjedstvu u Berlinu su se u posljednjih pet godina udvostručile. To također dovodi do ekonomskog rasta, ali s obzirom na to da ne posjedujem nekretnine, a plaćam stanarinu, to je za mene prilično loše. Djeca? Stanarine trosobnih stanova u većim njemačkim gradovima su tako visoke da ih jedva mogu plaćati čak i oni s pristojnim plaćama. Privreda raste i zbog toga što mnogi mladi i početnici rade za male plaće s ugovorima na određeno vrijeme i ne mogu niti sanjati o radničkim pravima koje su imali ili imaju njihovi roditelji.

Naravno, u sektoru s niskim plaćama radi više žena nego muškaraca. Pored njih tamo su i siromašni, imigranti i mladi. To su upravo one tri grupe koje najmanje izlaze na izbore ili su među 10 milijuna stranaca koji u Njemačkoj imaju dozvolu boravka, ali nemaju državljanstvo i pravo glasa. A interesi onih koji ne mogu glasati nisu stranke ne zastupaju.

Glavni tajnik CDU-a, Peter Tauber, u jednom svom tweetu jasno je dao do znanja koliko je toj vladajućoj stranci stalo do ove klijentele: "Da ste solidno obrazovani, onda vam ne bi trebala tri mini-posla." To je pogled na svijet ove stranke Angele Merkel koja vodi politiku za dobrostojeće. Tko je gubitnik, sam si je kriv.

Međutim, prema službenim podacima, 53 posto onih s takozvanim mini-poslovima imaju stručno obrazovanje, a osam posto čak fakultetsku diplomu. Dakle "izučiti nešto pristojno" ne štiti od nesigurnih, malo plaćenih mini-poslova.

Stranke se ne trude kako bi pridobile mlade glasače

"Ali, mladi su sami krivi što ne glasaju," povikat će neki ljutito dok im iz usta izlijeće proteza za treće doba. Netočno! Krive su stranke jer se premalo trude kako bi pridobile mlade glasače. Mladi ne glasaju, jer ni jedna stranka ne nudi sadržaje za njih.

Kada se ovdje u zemlji govori o temama mladih onda je to obično zahtjev kao ovaj: "Više novca za obrazovanje". Lijepo – ali, zašto su onda škole i sveučilišta još uvijek bez novca? A uostalom, što da poslije radimo s tim navodno boljim obrazovanjem?

Možemo da ostanemo na sveučilištu gdje nas uz neizvjesni status godinama iskorištavaju, sve u nadi da ćemo jednog dana dobiti status i plaću profesora za kojima čeznemo. Možemo odlaziti na razna stažiranja gdje nas primaju samo da bismo bili jeftina zamjena za puno plaćeno radno mjesto - a ne da bi mi stekli radno iskustvo. Možemo se truditi i raditi, od jednog privremenog ugovora do drugog, znajući da ćemo biti prvi koji će dobiti otkaz, jer starije kolege imaju pravo na visoke otpremnine. Ti stariji dolaze iz vremena kada je pored fleksibilnosti i socijalna sigurnost još uvijek nešto značila. A možemo i osnovati start-up. Šteta samo što većina start-upova ne postaju novi Facebook, nego bankrotiraju.

Mi svakog mjeseca uplaćujemo u mirovinski fond, iako znamo da iz njega nećemo dobiti gotovo ništa. Razlog je jednostavan: u odnosu na sadašnje umirovljenike i one koji će to u dogledno vrijeme biti - starosna grupa od 18 do 30 godina je jednostavno neprimjetna. Zahvaljujući demografiji - sve ostaje po starom - odnosno po starima - dok se jednom sve ne raspadne. Ali, o tome se ne govori. Govorimo o jadnim vozačima kojima uskoro možda više neće biti dozvoljeno da sa svojim Porscheeom jurcaju kroz Stuttgart (zbog moguće zabrane prometa automobilima na dizel op.ur.). Pritom ja ni nemam auto.

Ja nisam ciljna grupa

Neki bi sada rekli, "Tko ti je kriv što nisi studirao nešto pristojno, a ne politologiju." Ali, nije mnogo bolje ni inženjerima, liječnicima ili pravnicima među mojim prijateljima. Doduše, ne zarađuju loše, ali s posla dolaze mrtvi umorni u 22:00, a ujutro u 6 su već na putu za posao. Ali naravno, najbolje bi bilo kada bi istodobno gradili karijeru, izrodili troje djece, a spavanje i slobodno vrijeme odložili za zasluženu mirovinu, u kojoj ćemo moći uživati vjerojatno od 77-og rođendana.

Ja prvi put mogu dati svoj glas na izborima, ali ga očigledno nitko ne želi: 28 godina, nesiguran posao, porijeklom stranac - ja uopće nisam ciljna grupa klasičnih stranaka.

Ali nema veze. Osim ako u sljedećih nekoliko tjedana ne bude priopćeno da je Angela Merkel radila za Stasi ili da je nekoga izbola nožem, ona će ostati kancelarka. Pa čak i da je uradila i jedno i drugo, opet ima veće šanse od Martina Schulza. Probudite me za četiri godine, ako bude uzbudljivije.

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je s roditeljima iz BiH pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu i piše za nekoliko medija na njemačkom jeziku.